Prije nekoliko dana proslavili smo svetkovinu Uzašašća Gospodinova i u ovim danima do svetkovine Duhova molitvom se pripremamo otvoriti svoje živote velikim i nebrojenim darovima Duha Svetoga. U prvom čitanju nalazimo zajednicu apostola okupljenu „u molitvi sa ženama, i Marijom, Majkom Isusovom, i braćom njegovom” u dvorani Posljednje večere (Dj 1,12-14). Promatramo sliku Crkve koji ima svoje korijene u pashalnom otajstvu. Gornja soba mjesto je gdje je Isus na Posljednjoj večeri ustanovio euharistiju i svećeništvo i gdje je izlio Duha Svetoga na apostole (usp. Iv 20,19-23).

Dvije su stvari koje učenici moraju ispuniti da bi dočekali Duha Branitelja. Uskrsli Isus od svojih učenika traži da ostanu zajedno i da mole (Dj 1,4-5). Tu nalazimo izvanrednu pouku za svaku našu kršćansku zajednicu. Dar Duha Svetoga i s njim povezano širenje radosne vijesti ne ovisi isključivo o pažljivo planiranim pastoralnim programima i o njihovoj provedbi nego i o međusobnom zajedništvu onih koji se zovu Kristovim učenicima te o molitvi.

U evanđelju smo čuli prvi dio Isusove molitve koja se naziva i svećeničkom molitvom jer se Isus u njoj predstavlja u stavu svećenika koji se zauzima za svoje u trenutku kada se sprema napustiti ovaj svijet. Tekstom prevladava tema molitve i slave. Krist mora prijeći s ovoga svijeta k Ocu. To je vrijeme njegove proslave koja se događa po križu, koju evanđelist Ivan naziva uzvišenjem odnosno uzdizanjem, uzdizanjem u slavu. Čas Isusove smrti čas je Isusove vrhunske ljubavi i čas njegove najveće slave. Jednako je tako za Crkvu i za svakoga kršćanina najveća slava križ koji je živa ljubav, potpuni dar Bogu i drugima.

Nakon što je molio za sebe, Isus moli za ono malo učenika koji su uz njega. Isus moli za one koje mu je Otac dao i vidi ih kao dar od Oca i dar koji dijeli s Ocem i zato veli: „Sve moje tvoje je, i tvoje moje” (17,10). Učenici su prije pripadali svijetu, ali ih je Sin, koji čini što i Otac, izabrao od svijeta. No postoje i drugi razlozi koji potiču Isusa na molitvu. Apostoli su prihvatili njegovu objavu. Oni su prepoznali i povjerovali da je Isus iz Nazareta onaj koji je od Boga došao i od Boga poslan.

Isus govori s Ocem i obraća mu se s „ti”. Svaki naš dijalog ako ne započne s ti mrtav je dijalog. To je ono što daje čvrstoću, od ja do ti, inače je monolog, razgovor nametnut drugima. Molitva usredotočena samo na ja, samo na sebe – mrtva je molitva. Kao prvi plod koji molitva ima jest otkriti Božju ljubav prema svakome čovjeku. U Prvoj poslanici sv. Ivana apostola čitamo: „I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj” (1Iv 4,16).

Isus započinje svoju molitvu uzdižući oči k nebu. To je važno – kada moliš, ne gledaš samoga sebe, nego Boga i drugoga koji je drugačiji od tebe. Ako naš pogled počiva na transcendentnom, otkrit ćemo Boga koji voli svakoga čovjeka, i to i nas vodi k tomu da u svojoj molitvi zajedno s Isusom kažemo Bogu „Oče naš”. Oče naš, očituj kroz mene svoje pravo lice, svoju gorljivost koju imaš prema svim ljudima. Upravo je vrijednost i veličina Boga Oca njegova ljubav. Ta Očeva ljubav i Sinova slava. Otac daje Sinu slavu po križu, pokazuje mu svoju ljubav da je Sin može pokazati ljudima. Bog nema druge moći osim ljubavi. On nije tu da pošalje u pakao, uništi i oduzme život (da je tako, on više ne bi bio Bog, nego jedan od mnogih diktatora u povijesti), već je tu da dade život. A život je spoznaja da si ljubljeno Božje dijete. U tom smislu bio je u pravu njemački teolog Bonhöffer kada je izjavio da je križ protuotrov za pogrešne slike o Bogu. Kršćanski nauk uči nas tko je Bog, a evanđelje pomaže da to iskusimo. Pravi Bog je onaj koji se daje do kraja i koji krv prolijeva iz ljubavi prema svakom čovjeku.

Isus je u svom zemaljskom životu učinio sve da ljudi bolje upoznaju Boga i da ga proslave. Božje je ime Otac, a Isus ga je najsnažnije objavio. Pripadamo Bogu koji je Otac, u dobrim smo rukama. Znajući odakle dolazimo i mi imamo cilj – postati slični Onome kome se u zajedništvu sa Sinom obraćamo molitvom. Naš je život u izgradnji, u nastajanju. Što više razmišljamo o ljubavi, to se više osposobljavamo voljeti. Ljubeći izgrađujemo sebe te postajemo poput Oca i Sina.

Isusova je molitva usmjerena na to da oni koje mu je Otac dao budu jedno, da budu jedno kao Otac i Sin. Samo po molitvi ulazimo u to zajedništvo između Oca i Sina, zajedništvo koje Sin ima s Ocem i koje želi omogućiti i nama. Naše je odredište ući u igru ljubavi između Oca i Sina. Zato je to danas i naš poziv, postati četvrta osoba Trojstva.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Mate Gašparovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.