Liturgija današnjega dana potiče nas da ponovno proživimo otajstvo muke i smrti našega Gospodina. Liturgija koju slavimo u znaku je tišine, tuge i ozbiljnosti. Velika se radost četvrtka pretvara u tiho suosjećanje s Gospodinom. Sve je tiho. U Crkvi se spremaju ukrasi, nema cvijeća, nema oltarnika, ne čuje se zvuk nijednog zvona. Posvuda samo tišina, i to ne samo ona izvanjska, već i ona liturgijska, puna suosjećanja s Kristom i njegovom mukom.

Čuli smo u današnjem izvještaju o Kristovoj muci kako Isus odlazi u Maslinski vrt da se pomoli, a za njim su išli i njegovi učenici, koji su putem već polako uvidjeli da nisu oni isti učenici koji su pošli za Isusom, da je i među njih ušla Sotona koja želi uništiti sve ono što je Isus sabrao. Poznato nam je da je Isus je u Maslinskom vrtu govorio svojim učenicima da mole kako ne bi pali u napast, no oni su pozaspali.

Slobodno se zapitajmo koliko i nama bude teško moliti? Koliko molimo? Molimo li uopće? Molitvom Isus čini čuda – a mi ne molimo! Ako ne molimo, ne razgovaramo s Bogom. Ako ne razgovaramo s Bogom, s kime razgovaramo? Bog nam je ostavio molitvu kao sredstvo komunikacije s njim, a mi kao da bismo radije komunicirali s prijateljima i ogovarali nego molili. A to je tako lako. A opet teško. Sigurno da je i naš duh ponekada jak, ali tijelo slabo. To je zato jer živimo u užurbanom svijetu u kojem ponekada nemamo dovoljno vremena za svoje ukućane, za svoje bližnje, za sebe… a još treba dio vremena odvojiti i za Boga. A vrijeme je jedna rijeka koja teče bez prestanka i povratka.

Zasigurno je najdramatičniji i najpotresniji uvod u Isusovu muku onaj kad Juda izdaje Isusa, kad ga ljubi poljupcem smrti. Možemo reći kako je ovaj izraz pomalo kontradiktoran sam u sebi – poljubac kojim se s jedne strane izražava ljubav, a s druge označava smrt kao nešto što nitko ne može izbjeći, nešto tajanstveno. Poljubac smrti! Malo ćemo zastati kod ovog Judinog poljupca smrti i staviti ga u svoje živote. Ja, Juda – Isus, Bog!

U našem životu događaju se trenutci kad poput Jude zatajimo vjeru u Isusa. I to na različite načine: ako se zalažemo za pobačaj, a ne sudjelujemo redovito na nedjeljnom euharistijskom slavlju, ako fizički ili psihički zlostavljamo sve u obitelji, a redovito se pričešćujemo pod svakom svetom misom, ili ako ne dajemo radniku pravedno zarađenu plaću, a dajemo velike milodare za Crkvu. I tako bismo mogli navoditi primjere i primjere kako s jedne strane ljubimo Isusa, kako smo samo naizgled pravi kršćani katolici koji mogu biti uzor svima, kako smo pobožni u očima drugih, a s druge strane, ubijamo dijete u majčinoj utrobi, ne poštujemo prava radnika, zlostavljamo sve oko sebe. To se u današnje vrijeme naziva sindrom Judinog poljupca smrti. I nije lako biti kršćanin, vjernik, ali naš odnos prema Isusu i naša nastojanja da budemo dobri, pošteni, pravedni, da poštujemo Božje zapovijedi, Bog će sigurno nagraditi, ali ne poljupcem smrti, nego poljupcem kojim izražava potpuno samodarivanje cijeloga sebe.

Danas živimo u stvarnosti koja je uvelike dio naše svakodnevice – vidimo što ju sve opterećuje, narušava međusobne odnose, stvara podjele na svim razinama zajedništva. To su naši ljudski sudovi, prosudbe, osude i optužbe, nošene kojekakvim, ne dobrim, osjećajima i nakanama, kojih su nerijetko sastavnice predrasude, plitke ili smišljene laži i klevete, zajedljive uvrede i poruge, sve do nečasnih i nečovječnih izraza netrpeljivosti, mržnje, ponašanja koje optuženoga i osuđenoga lišavaju dostojanstva. Štoviše, guraju u propast, u smrt. Isusa su izdali, osudili i ubili ljudi. Oko njega je masa puna mržnje, njegovi su prijatelji i učenici u strahu, preplašeni i skriveni, čak štoviše, izdaju ga jedan po jedan.

Dok se danas klanjamo Križu, sjetimo se da on nije samo najuvjerljiviji Božji odgovor na čovjekova mučna životna pitanja, već u isto vrijeme i veliko pitanje čovjeku: Tko je on? Tko je to biće koje je spremno pretvoriti se od prijatelja u izdajnika, tko je to biće koje poput Pilata vidi istinu, ali iz straha pere ruke. Isusov križ ostaje za sva vremena znak koliko Bog ljubi čovjeka, ali i pitanje čovjeku koliko je spreman odgovoriti na tu ljubav.

Neka nas ovaj događaj Velikog petka osnaži u našem vjerničkom življenju i neka se duboko ureže u našu svijest, neka nas prožme divljenje prema Bogu koji ne može zanijekati sebe i svoju ljubav prema čovjeku koju je potvrdio na križu i tako nam svima otvorio vrata u nebo.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.