U prvom čitanju čuli smo Jeremijinu Knjigu utjehe. Posred najcrnjih navještaja Božjih kazni koji se očituju u prirodnim katastrofama, ratnim pohodima i haranjima, u ruševinama i progonstvima, prorok naviješta Božje spasenje. Čovjek vjernik, i Crkva kao zajednica, sudjeluje u radostima i nadama, ali i u žalostima i tjeskobama svijeta. Crkva je u svijetu i suputnica i supatnica. Ali povrh svega toga Crkva je pozvana posred svijeta, u njegovim žalostima i tjeskobama, biti glasnica nade. Nade na Bogu utemeljene! Dakle, duboko svjesni stanja, ne bježeći pred činjenicama i sami proživljavajući konkretnu situaciju – biti glasnici nade. To je naš poziv i poslanje u ovome svijetu! 

Poslanica Hebrejima manje je poznata, sadržaj joj je težak, ali veličanstven. Sva je zabavljena velikim djelom spasenja što ga je izvršio Isus Krist kao Veliki svećenik. Sav se Kristov život, osobito njegova muka i smrt, promatra kao velikosvećenička žrtva. On sam je i žrtva, i oltar, i svećenik svoje žrtve. Sama je sebe prinio za žrtvu Bogu. Kao Veliki svećenik, on je posrednik između Boga i ljudi. A budući da je bio nama u svemu jednak osim u grijehu, on razumije i poznaje svu našu slabost, svu našu mizeriju. On je sućutan i samilostan Veliki svećenik. Baš kao svaki pojedini kršćanin, i Crkva kao zajednica treba biti takva suputnica i supatnica sa svijetom i vremenom u kojemu živi. Svoje vlastito trpljenje i trpljenje svijeta prinositi Bogu kao žrtvu okajnicu  za spasenje svijeta. I tako biti blagovjesnica i donositeljica nade u svijetu. 

Tko želi doći Isusu, treba sa sebe baciti svoj ogrtač, sve ono što nas sapinje, grijeh, treba skočiti, trgnuti se iz svoje uspavanosti i ležanja na tlu, i konačno krenuti i doći Isusu. Tada dolazi do ozdravljenja i izlječenja sljepoće.

U evanđelju koje smo danas osluškivali, predivno se ocrtava lik Boga koji se obazire na pojedinca i to na takva pojedinca, kojeg, zbog njegove bijede i neuglednosti, ne zamjećuju ni njegovi najbliži, a ako ga i primijete nastoje ga ostaviti postrani ili ušutkati da im ne kvari raspoloženje. Isus je na putu prema Jeruzalemu. Na tom putu pratilo ga silno mnoštvo, podcrtat će evanđelist. Ali i pored tog silnog mnoštva koje ga je slavilo, on čuje jedan slabašan glas koji ga zove s ruba ceste. Glas je to slijepog prosjaka Bartimeja. Mi se teško možemo uživjeti u situaciju slijepog čovjeka. Kad je taj slijepac čuo da prolazi Isus o kome je toliko slušao, stao ga je dozivati iz sve snage. Shvatio je da je to možda prva i posljednja šansa da dođe do čovjeka kojega naziva Sinom Davidovim, što je za Židove doslovno značilo: Mesijom. Kad su oni pokraj njega čuli kako viče, počeli su ga ušutkivati: Ma tko si ti da se obraćaš tom proroku, sjedi u svoje smrdljive prnje i šuti! Ne smetaj Učitelju! Ima on važnijega posla nego slušati tvoje jade. Tako su mislili ljudi, tako možda misle i mnogi danas, ali ne i Isus. Koliki bi se poznati i slavni u takvoj masi simpatizera uopće osvrnuli na jednog takvog bijednika kraj ceste? Ustrajni krik toga očajnog čovjeka dopro je do Isusovih ušiju i on se zaustavlja. Pokazuje da mu je važan čovjek, pojedinac, onaj koji ga treba. I onda se događa nagli obrat.  Oni koji su ga dosad ušutkivali, sad ga hrabre da ustane i pođe k Isusu. On tada baci svoj ogrtač, skoči i dođe Isusu. Ova je rečenica mnogo važnija nego što nam se na prvi pogled čini. U njoj je čitava teologija obraćenja. Tko želi doći Isusu, treba sa sebe baciti svoj ogrtač, sve ono što nas sapinje, grijeh, treba skočiti, trgnuti se iz svoje uspavanosti i ležanja na tlu, i konačno krenuti i doći Isusu. Tada dolazi do ozdravljenja i izlječenja sljepoće. Ne toliko tjelesne koliko sljepoće srca koja je još strašnija. Isus hvali vjeru ovog slijepca. Vjera je to, ne bilo kakva. To nije ona vjera za koju često čujemo: Ma ima neka sila, mora nešto postojati. To nešto za nas kršćane nije bilo što. To je jedna osoba. To je sasvim određena osoba: Isus iz Nazareta, Bog i čovjek. Takva vjera zapravo čovjeka vodi dalje. Ne zaustavlja se samo na činjenici vjerovanja, nego traži da se slijedi Isusa. Nije dovoljno samo vjerovati. Potrebno je ići za Isusom, svoj život tako usmjeriti da odgovara Isusovim mjerilima i njegovim načelima.

Imajmo dovoljno poniznosti da priznamo svoju sljepoću, da zazovemo Isusa i da odbacimo ogrtače oholosti, grijeha, sve ono što nas sputava da mu dođemo. I tad dolazi do izlječenja, ozdravljenja.

Braćo i sestre, ovaj nam je slijepac  primjer kako se trebamo boriti da dođemo do Isusa, makar se susreli i s velikim poteškoćama. Ponekad mi se čini dok gledam nas vjernike kao da uopće nismo svjesni svoje bijede, svojih grijeha, svoje slabosti. Jesi li spreman sa svojom bijedom, svojim siromaštvom, svojim neuspjesima i grijesima stati pred svoga Boga? Ne Boj se! Bog nije kao ljudi. On te primjećuje. On čuje tvoj krik. On se zaustavlja pred tobom. Današnji svijet kao da je preponosan da poviče prema Isusu, da zavapi za pomoć i zato ostaje slijep. Neka se to ne dogodi i nama. Imajmo dovoljno poniznosti da priznamo svoju sljepoću, da zazovemo Isusa i da odbacimo ogrtače oholosti, grijeha, sve ono što nas sputava da mu dođemo. I tad dolazi do izlječenja, ozdravljenja.

Glasovita je ona izreka sv. Augustina: Bojim se da Bog ne prođe i više se ne vrati. Ne dopusti da Isus prođe pokraj tebe i u ovoj euharistiji, a da ga ne prepoznaš i ne kreneš za njim. I postavimo si u kratkoj tišini pitanje: Isuse, dopuštam li ti da me ozdraviš od moje sljepoće?

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Petra Maskaljevića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.