Evanđelje današnje nedjelje suočava nas s dvama pitanjima među stotinama koja prožimaju sadržaj biblijskih tekstova, Radosne vijesti naše vjere. Na mnogim mjesta naši sveti evanđelisti ističu činjenicu da je Isus govorio narodu u prispodobama i mnogo toga im nije otkrivao doli u prispodobama. Prispodobe s jedne strane i mnoštvo pitanja s druge strane koja možemo susresti u Isusovim govorima. Zanimljivo je primijetiti da Isus koristi te dvije jezične metode komunikacije koje su i nama danas bliske i privlačne te nas ne čine tek nekim pasivnim promatračima. On je bio i ostao životni učitelj te je htio da su i njegovi učenici takvi – životni i konkretni. Sami odgovori čine nas zadovoljnima, ali zbog njih ostajemo stajati u mjestu, dok nas pitanja prisiljavaju i obvezuju gledati naprijed i čine od nas osobe koje su na putu. 

Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji? – pitanje je kojim Isus kao da želi ispitati javno mnijenje ljudi svojega vremena. Ne možemo se oteti dojmu da je to pitanje i nama danas itekako aktualno i zanimljivo. Odgovor ljudi je tada, ali i danas – jednak. Istovremeno i nedvosmislen i lijep, ali i pogrešan. Kažu da je On prorok, čovjek vatre i svjetla poput Ilije i Ivana Krstitelja. Kažu da je On, Isus, glas Božji, glas siromašnih, napuštenih. Ipak, unatoč ljepoti tih odgovora u njima ima nešto i pogrešno. Isus nije tek jedan lik iz prošlosti, čak i ako je najveći od svih koji se vraćaju iz drevne židovske povijesti. U susretu s takvim plitkim, nepotpunim i u određenoj mjeri pogrešnim odgovorima Isusu prestaju biti relevantni drugi; relevantni su mu samo oni koji su uz Njega, oko Njega. Ne boji se jasno i glasno pitati: A vi, što vi kažete, tko sam ja? U ovom se pitanju prije svega osjeća – ali. Nasuprot onome što kažu oni, narod koji Isusa možda i ne poznaje i ne trudi se upoznati ga, stoji jedno veliko – a vi?. Što kažete vi koji ste napustili svoje barke, vi koji ste godinama s nama, vi prijatelji koje sam izabrao jednoga po jednoga? Tko je Isus za takve učenike, mene i tebe? U ovom se pitanju zapravo krije kucajuće srce naše vjere. Isus ne traži od nas projekte, planove i formule. Naprotiv, On traži povezanost između Njega i mene. Ne želi nabrojane, lijepo upakirane definicije, nego živu povezanost s Kristom. Što se tebi i meni dogodilo jednom kada smo se susreli s Isusom? Možemo li se uopće sjetiti toga trenutka? A pitanje tako snažno podsjeća na dvoje zaljubljenih, očitovanih u pitanjima – koliko računam s tobom? ili koju važnost imam u tvojemu životu? Isus svojim pitanjem pokazuje blagost i pedagogiju. Isus nije imao potrebu za Petrovim odgovorom kao izvorom novih i svježih informacija i potvrda da bi se pokazao najboljim među učiteljima, nego postavlja pitanje kako bi prepoznao je li Petar hrabar, zaljubljen u Boga i Crkvu. Kakvo li mu je srce, otvoreno ili zatvoreno?

Naš Isus je živ samo ako živi unutar nas samih koji zagledani u Njega bivamo učenici „zaljubljenog“ srca i otvorenosti za navještaj.

Naš Isus je živ samo ako živi unutar nas samih koji zagledani u Njega bivamo učenici „zaljubljenog“ srca i otvorenosti za navještaj. Naše srce može biti Božja kolijevka ili njegov grob. Isus nije naša izmišljena riječ, nego riječ koja nam daje život, koja ima snagu ogrijati milosnim utjehama, koja gori u nama. Vrsni i hrabri naš Petar daje odgovor na dvije razine: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga. On je djelatni Bog kroz čitavu povijest, ali ne tek kao neki povijesni lik, nego ni manje ni više – on je Sin Boga živoga. On je Sin koji čini sve što čini Otac, koji ima moć dati život, koji produljuje život. On je Sin ne bilo kakva Boga, nego živoga Boga iz čije se utrobe rađa uvijek novi život božanskoga spasenja. On je Sin Boga uz kojega doživljavamo uvijek novu svježinu božanskog izvora s kojega snažno i neograničeno crpemo ono što nam se Isus ne umara darivati. 

U Isusovim pitanjima prepoznajemo zahtjev da ne vjerujemo izvoru rekla-kazala i na njemu ne živimo svoju vjeru, nego da u Petru i učenicima prepoznajemo i vlastiti odgovor ljubavi prema Sinu koji je s neba sišao radi nas i radi našega spasenja. Ne bojmo se naroda, nego i mi danas i svakoga dana u konkretnosti i svakodnevici života hrabro svjedočimo: Ti si moj život! Pronašavši tebe, o Bože, pronašao sam život!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed mr. sc. vlč. Stjepana Matezovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.