Na petu korizmenu nedjelju iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Roberta Erka. "Jedno moramo znati: Isus nas neće napustiti u tom vrlo teškom času; neće nam oduzeti križ, ali će nam pomoći da ga nosimo, dajući nam shvatiti da ćemo upravo po tom križu biti poput onog pšeničnog zrna koje umirući donosi mnogo roda", poručuje vlč. Erk.
U evanđelju ove nedjelje, pete korizmene, Isus naviješta svojim učenicima da je došao njegov čas. O kojem se času radi? O času proslave koja dolazi smrću na križu i njegovim slavnim uskrsnućem. Isus, u svojoj ljudskosti, osjeća svu tjeskobu ovoga trenutka. U Getsemaniju će moliti Oca da ukloni, ako je moguće, ovaj gorki kalež patnje koja slijedi; međutim, ne izostavlja ono: neka bude volja Očeva. On kaže svojim učenicima: „Sada je moja duša uznemirena; što ću reći? Oče, spasi me od ovoga časa? Ali upravo zato sam došao u ovaj čas!“ (Iv 12,27). Isus osjeća tu tjeskobu, ali se potpuno drži Očeve volje i ide prema smrti sa željom da nam daruje život. I tako, da bi poučio svoje učenike o nužnosti vlastite smrti, Isus koristi prekrasnu usporedbu pšeničnog zrna koje donosi mnogo ploda kad umre: „Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ali ako umre, donosi obilan rod“ (Iv 12,24).
Ovom usporedbom Isus nas uči velikom zakonu ljubavi, a to je zakon darivanja sebe: samo dajući svoj život bit ćemo ostvareni ljudi. Kako bi utisnuo ovu istinu u srca i umove svojih učenika, Isus koristi vrlo snažne riječi, koje se moraju ispravno razumjeti. On kaže: „Tko ljubi život svoj, izgubit će ga, a tko mrzi život svoj na ovom svijetu, sačuvat će ga za život vječni” (Iv 12,25). Ove riječi ne smijemo shvatiti na način da nas Isus uči mrziti i prezirati život, koji je Božji dar, no želi da shvatimo da samo dajući svoj život možemo reći da istinski ljubimo. Jer ljubiti znači znati žrtvovati se. To je ono što je činio Isus i to su činili njegovi vjerni učenici. Ovim nas riječima naš božanski Učitelj ne želi samo poučiti kakav je bio njegov život, već nam pokazati kakav mora biti život svih onih koji žele biti kršćani i žele slijediti njegov put. Zbog toga kaže: „Hoće li mi tko služiti, neka ide za mnom, i gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga“ (Iv 12,26).
Ako stvarno želimo biti kršćani, moramo slijediti Isusa do Kalvarije, pa ćemo i mi jednog dana biti proslavljeni. Kako bi dodatno izrazio plodnost svoje smrti na križu, Isus govori: „Kad budem podignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32). Smisao ovih riječi je jasan: kad bude podignut na križ, Isus će dati svoj život cijelom svijetu i postat će „svima koji ga slušaju zalog vječnog spasenja“ (Heb 5,8-9), kako nas uči današnje drugo današnje čitanje. I za nas će jednog dana doći „čas boli“ koji će biti čas vrhunskog svjedočanstva ljubavi. Možda je za neke od nas ovaj čas već došao i traje već dugo.
Međutim, jedno moramo znati: Isus nas neće napustiti u tom vrlo teškom času; neće nam oduzeti križ, ali će nam pomoći da ga nosimo, dajući nam shvatiti da ćemo upravo po tom križu biti poput onog pšeničnog zrna koje umirući donosi mnogo roda.
Međutim, jedno moramo znati: Isus nas neće napustiti u tom vrlo teškom času; neće nam oduzeti križ, ali će nam pomoći da ga nosimo, dajući nam shvatiti da ćemo upravo po tom križu biti poput onog pšeničnog zrna koje umirući donosi mnogo roda. Mučenici su gledali na ovaj čas kao na najviši čas svoga slavljenja. Među mnogima, vrlo je lijepo svjedočanstvo svetog Ignacija Antiohijskog, koji je bio biskup prvih stoljeća. Bio je osuđen da ga zvijeri rastrgaju i uspoređivan s dobrim žitom koje je trebalo samljeti zubima tih zvijeri da bi postalo kruhom života. Tako je pisao kršćanima u Rimu koji su ga na sve načine pokušavali spasiti: „Pustite me neka budem hrana zvijerima, one će mi pomoći ugoditi Bogu. Božja sam pšenica. Potrebno je da me zubi zvijeri samelju kako bih postao čisti kruh Kristov.“
U tom najvećem času mučeništva sveti je Ignacije osjetio Gospodinovu blizinu i s pouzdanjem se suočio s teškim ispitom. I mi ćemo, poput Isusa i svih mučenika, osjećati tjeskobu i strah; ali, da bismo zadobili snagu, vjerom moramo biti uronjeni u Kristovo otajstvo koje nam rasvjetljuje život svakog čovjeka, život svakog od nas: križ i smrt nemaju zadnju riječ, već uskrsnuće i život.
Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Erka prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.