Četiri gore, koje se spominju u Matejevu Evanđelju, uzajamno su povezane. Gori Blaženstava odgovara gora ukazanja – živeći Blaženstva, dobiva se sposobnost nadvladavanja smrti. Gori kušnji, na kojoj đavao Isusu nudi božansko stanje samo ako se prikloni moći, vlasti, odgovara gora preobraženja, gdje Isus pokazuje da se božansko stanje ne postiže preko vlasti, nego ljubavlju, velikodušnim razdavanjem samoga sebe. 

Prva korizmena nedjelja započinje Matejevim Evanđeljem koje predstavlja Isusova iskušenja. Ne radi se o napastima koje čovjeka vuku na zlo i grijeh. Đavao se ne predstavlja kao Isusov protivnik, nego kao njegov suradnik, kao onaj koji ide za tim da Isus uspije. Imamo tri iskušenja. Broj tri označava ono što je potpuno, što je definitivno. Ovo što ćemo sada čitati nije tek jedan događaj iz Isusova ovozemaljskog postojanja, nego nam evanđelist želi pojasniti da je Isus bio iskušavan tijekom cijeloga svog života.

Pogledajmo što Matej piše: „Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša.“ Izrazom ‘tada’ evanđelist povezuje ovaj događaj s prethodnim, Isusovim krštenjem, kad je primio Očeva Duha i kad ga je Otac prepoznao kao svoga Sina jer Isus predstavlja njegovu želju i nakanu učiniti ga prepoznatljivim kao Boga ljubavi za cijelo čovječanstvo. Posljedica tog Isusova poslanja jest Duh, koji ga odvodi u pustinju. Izraz ‘pustinja’ podsjeća na mnogo toga, napose na Izlazak – oslobođenje izraelskog naroda iz egipatskog ropstva. Bilo je to vrijeme kušnji kojima je Bog podvrgnuo svoj narod. Osim toga, pustinja bijaše i mjesto okupljanja svih onih koji su željeli doći na vlast, i to ustancima i pobunama.

„…da ga đavao iskuša“. U Matejevu Evanđelju đavao se spominje samo u ovom događaju. Glagol ‘iskušati’ u evanđeljima se primjenjuje na farizeje, saduceje i zakonoznance u sukobu s Isusom, a Isus, na svaku od tih kušnji – farizeji, saduceji i pismoznanci – odgovara citirajući Pisma, kako nam to Matej svjedoči. Riječ ‘kušnja’ ima negativan prizvuk. U stvarnosti đavao – kako ćemo vidjeti – ne iskušava Isusa kako bi učinio nešto negativno ili grešno. Ništa od svega toga.

Đavao se ne predstavlja kao Isusov neprijatelj ili protivnik, nego kao saveznik koji mu želi pomoći u ostvarenju njegova programa. Prema tome, trebali bismo govoriti ne o kušnjama, nego o đavolskim zavođenjima. 

„I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći…“ Mateju je važno naglasiti da Isusov post nije onaj religiozni post radi zadobivanja oprosta ili blagonaklonosti od strane Gospodina. Religiozni post  trajao je od izlaska do zalaska sunca. Činjenica da je evanđelist naglasio četrdeset dana i četrdeset noći znači da se ne radi o religioznom postu.

„Tada mu pristupi napasnik i reče: ‘Ako si Sin Božji…’“ Napasnik ne sumnja u Isusovo božansko sinovstvo koje je prilikom krštenja potvrdio Otac rekavši: „Ti si Sin moj.“ Dakle, riječi „ako si Sin Božji“ ne izriču sumnju, nego znače: „jer si Sin Božji“ iskoristi sposobnosti u svoju korist. Dok je Bog ljubav koja se očituje u služenju, dotle je đavao vlast koja se očituje u vladanju.

„…reci da ovo kamenje postane kruhom“. Prva je kušnja koristiti vlastite sposobnosti na osobnu korist. No, Isus ih neće upotrijebiti radi osobne koristi, nego na korist drugih. Upravo će Isus biti taj koji će postati kruh za druge. Stoga mu odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.“

Tri kušnje povezane su s tri događaja u Knjizi Izlaska, tri kušnje kojima je Bog podvrgnuo narod u pustinji, a ova je Matejeva zapravo ona o mȁni. Što Isus tim želi reći citirajući knjigu Ponovljenog zakona 8,3? Koliko su oci u pustinji bili nasićeni mȁnom, toliko će više novi oslobođeni narod biti nahranjen po Isusu, slušajući njegovu riječ.

Isus neće učiniti izvanredni znak kako bi sebe nasitio, nego će njegova riječ pomoći onima koji ga prihvate i koji ga slijede u dijeljenju kruha s gladnima. 

„Đavao ga tada povede u Sveti grad“ – Jeruzalem. Pod krinkom đavla evanđelist aludira na farizeje, saduceje i pismoznance – cijelu religioznu instituciju. Đavao se ne predstavlja kao Isusov neprijatelj, kao Božji rival ili kao grešnik, nego upravo kroz sliku religiozne kaste žedne vlasti. 

„…postavi ga na vrh Hrama“. Čemu taj detalj? Jer se u jednom apokrifu, pod imenom IV. knjiga Ezrina, mislilo da će se mesija, kojega nitko nije poznavao, nenadano objaviti na vrhu Hrama. To je narod očekivao. Stoga đavao, koji se pokazuje kao Isusov pomoćnik, reče Isusu: „Učini ono što narod očekuje, što narod želi, štoviše, daj im i više od toga!“

I po drugi put mu reče: „Ako si Sin Božji“ – odnosno, budući da si Sin Božji – „baci se dolje!“ – to jest pokaži se onako kako to narod iščekuje, ali učini i nešto posebno kako bi svi shvatili da si ti zaista sin Božji. Dakle, „baci se dolje“ – a đavao zatim citira psalam. U toj suprotnosti provokacije i odgovora Pisama, Matej želi da shvatimo da se ne radi o jednom događaju koji se zbio u pustinji, nego o cijelu Isusovu životu koji će biti osporavan od strane farizeja, pismoznanaca i starješina, a koji su mislili da su Pisma na njihovoj strani kako bi spriječili ili zabranili Isusovo djelovanje.

Riječi Psalma 91,11-12: „Anđelima će svojim zapovjediti za tebe…“ ovdje imaju značenje: izazovi Gospodina, a zatim imaj povjerenja u njega (đavla).

Ova će kušnja doći do izražaja u trenutku Isusova razapinjanja i to u riječima velikog svećenika, pismoznanaca i starješina. „Ako si Sin Božji“ – jer si Sin Božji – „siđi s križa“ –pokaži moćnog Boga! Na sve to Isus odgovara: „Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“

To je citat iz Ponovljenog zakona 6,16. Riječ je o mȁni, jednoj od kušnji u pustinji kad se narod zapitao: „Je li Jahve među nama ili ne?“ Narod je sumnjao u Gospodinovu prisutnost. Isus ima potpuno povjerenje u Oca i nema potrebe za izvanrednim zahvatima koji bi potvrdili to njegovo povjerenje.

„Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku…“ Ova se kušnja razlikuje od dosadašnjih. Naime, prvim dvjema kušnjama prethodila je tvrdnja „budući da si Sin Božji“; a sada đavao ne spominje njegovo božansko sinovstvo jer se radi o kušnji kojoj je izložen svaki čovjek. Đavao izvlači posljednjeg asa iz rukava i igra na sve ili ništa. Dakle, „Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku…“ Zašto goru visoku? U starini, gora bijaše mjesto gdje su prebivali bogovi te označavaše božansko podrijetlo. Đavao Isusu nudi posjedovanje božanskog podrijetla. A kako se postiže? Upravo bogatstvom i vlašću. Treba se podsjetiti da se u tom vremenu svima onima koji su imali vlast pripisivalo božansko podrijetlo: faraon bijaše bog, imperator božji sin.

„…i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu“ – to jest njihova bogatstva – „pa mu reče: ‘Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.’“ Dakle, đavao Isusu nudi božansko podrijetlo prione li uz vlast vladanja nad cijelim svijetom. Ovdje se čini – a dokaz nam je Lukino Evanđelje u kojem đavao reče da je sve to njegovo – kako đavao posjeduje bogatstva i vlast, a ne Bog.  

„Tada mu reče Isus: ‘Odlazi, Sotono!’“ Naziva ga hebrejskim imenom Sotona, istim imenom koje će Isus Petru uputiti – Petar će biti Isusov sotona. Evanđelist želi pokazati da se radi o Isusovim kušnjama koje dolaze zapravo iz njegova naroda. „Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!“ I ovdje se radi o navodu iz Pisama, iz Knjige Ponovljenog zakona 6,13, gdje Gospodin upozorava svoj narod na opasnost idolopoklonstva pri ulasku u kanaansku zemlju.

Za Isusa, vlast je idolopoklonstvo. Isus je sin Boga ljubavi koji se očituje kroz služenje dok je đavao slika vlasti koja ljudima gospodari: „Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.“

Isusa, koji ne pristaje na kušnje, štite anđeli. Ove Isusove kušnje, kako smo na početku rekli, nisu tek neki izolirani događaj iz njegova života, već evanđelist Matej anticipira sve ono što će se dogoditi u Isusovu životu. Isus će biti neprestano kušan da preuzme vlast jer je to narod od njega iščekivao. Ne radi se o kušnjama na zlo, nego o zavođenjima koja će Isusa pratiti cijeli život kako od strane religiozne institucije tako i od strane njegovih učenika. 

A kad narod bude shvatio da Isus nije mesija vlasti, odbacit će ga i ubiti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed fra Alberta Maggija, talijanskog bibličara, koju je preveo i prilagodio vlč. doc. dr. sc. Zdenko Ilić, prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.