Na drugu korizmenu nedjelju iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed prof. dr. Zvonka Pažina, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, predsjednika Katedre za liturgiku na KBF-u u Đakovu. "Mi ne možemo uvijek razumjeti zašto nas pogađa ova ili ona nevolja, baš kao što apostoli onoga Velikog petka nisu mogli razumjeti da nakon Isusova križa dolazi uskrsnuće. U toj vjeri i radosnoj nadi slavimo Gospodina, ponajviše u svakom misnom slavlju", istaknuo je prof. dr. Pažin.
Crkva shvaća korizmu ne samo kao vrijeme pokore, nego puno više kao vrijeme u kojem uranja u vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća po kojem smo spašeni. Današnje nas evanđelje uvodi upravo u tu dubinu našega spasenja.
O njegovu Izlasku
Evanđelist Luka pripovijeda nam kako se Isus s izabranom trojicom učenika uspeo na visoku goru. I gle! – tamo se pred njima preobrazio i pokazao im se u nebeskom sjaju, a pojavili su se uza nj Ilija i Mojsije koji su s njime razgovarali o njegovu Izlasku. Prisjetimo se. Izlazak iz Egipta najveći je spasenjski događaj židovskog naroda. Tom je prilikom Bog „rukom jakom i mišicom ispruženom“ izbavio svoj narod iz ruku moćnoga faraona i to silnim čudesima i znakovima. More je pred njima razdijelio i učinio da narod posred mora prođe po suhu! Za nas kršćane taj silni događaj tek je nagoviještaj i slika Kristova Izlaska. Židovi su iz egipatskog ropstva prešli u slobodu, a Isus je u svome tijelu iz smrti prešao u život, iz propadljivog u nepropadljivo, iz ovoga vremena u vječnost, iz zemaljskog u nebesko!
Ugledaše njegovu slavu
Veli dalje Luka: „I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.“ Isus se pred apostolima preobrazio i oni su ostali zapanjeni. Ta doživjeli su nešto od nebeske slave i proslave! Neviđeno. Nečuveno. Neprispodobivo. Što bi još više mogli poželjeti? Zato Petar veli: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.“ Poželio je da to nikada ne prestane. Da zauvijek traje. Upravo tako. Ima trenutaka – a bilo ih je! – kad nam se činilo da je nebo sišlo na zemlju, kad smo osjetili i Božji blagoslov i Božju dobrotu i ljepotu življenja. I onda kao da smo govorili: „Dobro na je ovdje biti.“ Dobro je i važno za takve trenutke Bogu zahvaljivati i na neki način od toga živjeti. Zahvaljivati. Kao Marija kad je rodila Isusa. Kao Marija na svadbi u Kani Galilejskoj. Kao Marija kad je slušala o Isusovim silnim djelima i čudesima… Treba Bogu zahvaljivati. Božji su to dari.
Osta Isus sâm
Međutim, Isus nije ostao na brdu svoga preobraženja, nije se utaborio na gori svoga nebeskoga sjaja. Sišao je s gore. I uputio se prema Jeruzalemu. Tamo gdje ga čeka poniženje, strašna muka i smrt na križu. Zapazimo: Isus se uputio prema svojoj muci nakon što je bio obasjan nebeskom proslavom. Nije Križ jedina stvarnost. Nije strašna smrt konačni smisao Kristova života. Krist je umro, ali je nakon toga uskrsnuo! U svome je tijelu ušao u konačnu, vječnu slavu, u onu slavu čiji su tek dijelak mogli naslutiti apostoli na gori preobraženja. Isusova nebeska svjetlost na tome brdu bila je tek slika i najava one konačne Kristove slave, kad je on po uskrsnuću u svome preobraženom tijelu dospio do nebeske proslave, tako da se njemu klanja sve što je na nebu i na zemlji.
Važno je to imati pred očima. Isus je bio poslušan svome Ocu sve do smrti, smrti na križu i zato je bio proslavljen. U tome svjetlu mi gledamo i svoj život. Veli Pavao: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ (Rim 8,19). Zato smo puni pouzdanja. Ako smo – vjerujem – doživjeli trenutke kad smo se osjećali kao Petar na gori preobraženja, itekako smo doživjeli i doživljavamo trenutke nevolja, patnja, odbačenosti, križa svakodnevnoga. Pa ipak, puni smo pouzdanja. Bog svojim Duhom prosvjetljuje naša srca da upoznamo „koje li nade u pozivu njegovu“ (Ef 1,18). Isus je za nas Put, Istina i Život. Put njegov jest put križa, ali je istina da je on svojim uskrsnućem smrt pobijedio. Zato je on naš život, jer nam upravo po križu i patnji ovoga svijeta otvara put u život vječni. Istina, mi ne možemo uvijek razumjeti zašto nas pogađa ova ili ona nevolja, baš kao što apostoli onoga Velikog petka nisu mogli razumjeti da nakon Isusova križa dolazi uskrsnuće. U toj vjeri i radosnoj nadi slavimo Gospodina, ponajviše u svakom misnom slavlju. Neka i ova misa bude zahvala Bogu za sve ono što nam daje u ovome životu, a ponajviše zbog nade koja je za nas pohranjena na nebesima.
Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. Zvonka Pažina prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.
