Postoje noći u kojima bol poput morskoga vala zapljusne moje srce, noći u kojima ni suze ne donose nikakvu utjehu, noći u kojima radost postaje stranac kojega ne poznajem. Ne postoji dodir koji bi mi obrisao barem jednu suzu, dodir koji bi u samoći tako dobro došao. Ipak znam duboko u sebi da onaj koji me je stvorio, da me promatra i da se sigurno pita zašto mu ne dolazim, kad već tako blizu stanuje. Baš On koji živi u meni čeka da mu dozvolim da progovori istim Riječima topline i ljubavi koje su slijepcima vraćale vid, a gluhima sluh. Te žive Riječi i danas žele dotaknuti svaki dio moga srca. Pročitajte objavu koju je na svojem Facebook profilu postavio brat Ivan Raljušić član Družbe misionara Krvi Kristove.
Postoje mnoge lijepe riječi koje ljudska usta mogu izreći, ali iako lijepe nemaju snagu kao Tvoje. Tvoje su nekako drugačije, dovoljno drugačije da u meni nešto pokrenu. Pitam se zašto moje uho voli slušati prazne riječi koje se tako lako spuštaju u dubinu moga srca i tamo stvaraju gorak okus besmisla, dok Tvoje koje prijaju srcu nekako kao da nemam vremena za njih, kao da ih već sve napamet poznajem pa nemam potrebu da se tako često sa njima ponovno susrećem.
Postoje mnoge lijepe riječi koje ljudska usta mogu izreći, ali iako lijepe nemaju snagu kao Tvoje.
Ono o čemu razmišljam nalazi se u mojoj nutrini. Često je to bolno razmišljanje koje se poput dobre gramafonske ploče neprestano vrti u meni. Rana po rana, poput pjesme za pjesmom. Razlika je u tome što su moje ploče opjevane tugom i dubokom unutarnjom patnjom, a kada bih barem na tren u svoje misli ubacio pokoju Riječ sa Tvojih usana tko zna, možda bi se čudo dogodilo. I to ne ono klasično čudo za TV ekrane, već tiho, pustinjsko čudo za koje bi samo Ti i ja znali.
Baš On koji živi u meni čeka da mu dozvolim da progovori istim Riječima topline i ljubavi koje su slijepcima vraćale vid, a gluhima sluh.
Postoje noći u kojima bol poput morskoga vala zapljusne moje srce, noći u kojima ni suze ne donose nikakvu utjehu, noći u kojima radost postaje stranac kojega ne poznajem. Ne postoji dodir koji bi mi obrisao barem jednu suzu, dodir koji bi u samoći tako dobro došao. Ipak znam duboko u sebi da onaj koji me je stvorio, da me promatra i da se sigurno pita zašto mu ne dolazim, kad već tako blizu stanuje. Baš On koji živi u meni čeka da mu dozvolim da progovori istim Riječima topline i ljubavi koje su slijepcima vraćale vid, a gluhima sluh. Te žive Riječi i danas žele dotaknuti svaki dio moga srca.