Tijekom svog razgovora s apostolima u noći uhićenja, Isus gleda u budućnost. Što li vidi?

Evanđelje

U dugom dijelu Evanđelja svetog Ivana koji nazivamo „Govor o posljednjoj večeri“ (vidi Iv 13-17), Isus iščekuje ​​svoj odlazak s ovoga svijeta i što će to značiti za njegove prijatelje, apostole. Ističe da ga voljeti znači živjeti kako ih je On učio. Oni koji ljube Isusa riječju i djelom živjet će u zajedništvu s Trojstvom već ovdje na zemlji, čak i prije nego što stignu na nebo, piše Gayle Somers s portala Catholic Exchange.

Zatim, Isus prelazi na opis nečega što će se tek dogoditi i što je od vitalne važnosti dok nastojimo razumjeti kako će Njegovi sljedbenici znati što trebaju znati o Njemu i Njegovoj Riječi nakon njegova odlaska. Kako će se Evanđelje preseliti iz ove skupine apostola i onih koji su s njima putovali u cijeli svijet? Kada Isus ode, kako možemo znati da imamo istinu o Njemu i tako je možemo živjeti?

Gospodine Isuse, molim te, pomozi mi da Te ljubim na načine koji nadilaze riječi i emocije.

Isus ima plan da se pobrine da svi oni koji ga žele slijediti, u svim godinama koje moraju proći prije njegovog povratka, znaju ono što trebaju znati: „Zagovornik, Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, učit će vas svemu i podsjetiti na sve što sam vam govorio.” Ako smo pažljivo čitali Evanđelja, ovo Isusovo obećanje mora donijeti određeno olakšanje. Vidjeli smo koliko su apostoli zapravo malo razumjeli ono što je Isus rekao i učinio dok je još bio s njima. Primijetite da je ovo obećanje dano samo apostolima u ovom razgovoru. Isus prelazi s govora o “tko” (svi vjernici) u stihovima 23-24 na “vi” (jedanaestorica koji su bili s njim na Posljednjoj večeri) u stihovima 25-29. Po tome možemo razumjeti da, iako će Duh Sveti biti poslan svim vjernicima, On će obaviti poseban posao poučavanja i podsjećanja apostola. Kasnije u ovom istom govoru, Isus govori apostolima da će ih Duh Sveti “uvesti u svu istinu” (Iv 16,13). Ovo je još opširnije obećanje, jer predviđa da će apostoli u budućnosti morati znati više nego ove noći. U svemu tome je od najveće važnosti djelovanje Duha Svetoga. Isus je znao da je izabrao jednostavne ljude na kojima će graditi svoju Crkvu. Naviještanje Evanđelja diljem svijeta, kroz sva doba povijesti Crkve, moralo bi doći od običnog tijela i krvi. Kako bi ovo moglo biti išta drugo osim rizično? Postoji samo jedan način: nadnaravna karizma Duha Svetoga, koja djeluje u apostolima i njihovim nasljednicima, jamčila bi “svu istinu”.

Zbog ovog veličanstvenog obećanja, Isus može ostaviti svojim apostolima “Mir”. Po čemu se taj mir razlikuje od onoga što “svijet daje”? Mir u svijetu ovisi o okolnostima. Isusov mir seže mnogo dublje od toga. Njegov nas mir temelji na istini o Božjoj ljubavi i moći, bez obzira na naše okolnosti. Kako možemo biti sigurni u ovu istinu? Upravo ovdje gledamo na ova obećanja. Karizma koja je najprije dana apostolima, a zatim prenesena kroz polaganje ruku na njihove nasljednike, omogućuje nam da spoznamo “svu istinu”, sada izraženu i u Svetom pismu i u Svetoj Tradiciji. (Pročitati Iv 14,23-29)

Prvo čitanje

U kršćanstvu, još od reformacije, postoje kršćani koji naše čitanje evanđelja tumače drugačije od Katoličke crkve. Vjeruju da je karizma Duha Svetoga poučavanja, podsjećanja i vođenja u “svu istinu” dana svakom vjerniku, a ne samo onima koji su zaređeni nasljednici apostola (biskupa). Zasigurno katolici prepoznaju način na koji nas Duh Sveti uči i vodi u našem individualnom životu s Bogom. Međutim, Crkva pravi razliku između tog sveopćeg djela Duha Svetoga i ovog posebnog djela otkrivanja “sve istine”, za koje razumijemo da je dogma u koju svi moramo vjerovati i način života koji svi moramo živjeti kako bismo mogli imati puninu onoga što nam je Isus namjeravao dati. Crkva vjeruje da je ova karizma poučavanja dar dan isključivo apostolima i onima koji su imenovani da ih slijede.

Na sreću, možemo potražiti u Knjizi Djela apostolskih za dokaze o tome koje je tumačenje najbiblijskije. Sveti Luka nam govori o prvoj epizodi zabune oko istine koju je doživjela Novozavjetna Crkva. U Antiohiji, gdje su se mnogi pogani obratili na kršćanstvo, neki židovski kršćani, “koji su sišli iz Judeje”, rekli su vjernicima da se trebaju obrezati (uvijek znak da su u savezu s Bogom) kako bi bili spašeni. To je izazvalo popriličan razdor u tamošnjoj Crkvi, pa su Pavao i Barnaba inzistirali da obrezivanje nije potrebno. Koja je grupa imala “svu istinu”? Svi su bili vjernici; svi su imali Duha Svetoga. Skupina za obrezivanje imala je na svojoj strani Sveto pismo Starog zavjeta (Novi zavjet još nije postojao). Isus nije rekao ništa o ovakvoj situaciji. Kako bi se to riješilo?

“Odlučeno je da Pavao, Barnaba i neki drugi odu u Jeruzalem apostolima i starješinama o ovom pitanju” (naglasak dodan). Ovdje vidimo da su kršćani u Antiohiji znali da ne mogu sami doći do istine o obrezivanju. Nisu očekivali da će ih Duh Sveti uvesti u “svu istinu” o ovom pitanju. Očekivali su da će apostoli u Jeruzalemu to moći riješiti, jer im je Isus obećao tu karizmu. Međutim, primijetite da nisu samo apostoli nego i “starješine” bili ti koji su bili pozvani da donesu odluku. Tko su bili oni? “Starješine” (ili “biskupi”) bili su oni koje su apostoli imenovali da pomognu voditi novu Crkvu (vidi Djela 14,23). Vidimo da su apostoli odmah prenosili svoju posebnu karizmu kroz polaganje ruku (rastuća Crkva bi trebala mnogo više od dvanaest vođa). Budući da su starješine svojim ređenjem primile ovaj dar istine od Duha Svetoga, bili su uključeni u odluku o “svoj istini” koja se odnosi na obrezanje pogana.

Ovaj sastanak apostola i starješina (Vijeće u Jeruzalemu), predvođen Petrom, objavio je da je spasenje po milosti (vidi Djela 15,6-11). Također su poslali pismo u kojem objašnjavaju kako židovski i kršćanski obraćenici mogu mirno koegzistirati bez nepotrebnog izazivanja židovske osjetljivosti ili neprikladnog naglašavanja židovskih zakonskih zahtjeva. Te su objave bile za sve kršćane. Presuda Koncila spriječila je raskol u Crkvi, što bi se sigurno dogodilo da su pojedini kršćani slijedili svoja pojedinačna uvjerenja o obrezivanju pogana. Neki od naše nekatoličke braće će sugerirati da je ova apostolska koncilska metoda dolaska do “sve istine” bila potrebna samo dok se ne napiše sav Novi zavjet. Nakon što je to učinjeno, prema ovakvom načinu razmišljanja, jedini autoritet učenja bila je sama Biblija. Međutim, povijest prije reformacije to opovrgava.

Čak i kada je Novi zavjet bio dovršen, trebalo se pozabaviti pitanjem njegovog tumačenja.

Glavne dogme kao što su Trojstvo, Utjelovljenje, pa čak i koje su knjige zapravo bile Sveto pismo, sve su bile riješene apostolskim koncilskim izjavama. Bilo je mnogo dobrodušnih, pobožnih, svetih kršćana koji su imali mnogo različitih ideja o tome što riječi u Svetom pismu zapravo znače. U svim tim dogmatskim stvarima, konačno je bilo na biskupima Crkve, u zajednici s Papom, da donesu konačnu odluku. Povijest to vrlo jasno pokazuje. (Pročitajte Djela 15,1-2, 22-29)

Nebeski Oče, hvala Ti za sjaj koji je pred Tvojim narodom, Crkvom – Ti ćeš stanovati s nama. Hvala Ti za predokus u euharistiji na svakoj misi.

Dakle, vidimo da je Novozavjetna Crkva shvaćala apostolski autoritet na način na koji je sačuvana u Katoličkoj crkvi. Ako tražimo “svu istinu” u brojnim dogmatskim i moralnim pitanjima koja se pojavljuju tijekom ljudske povijesti, trebat ćemo potražiti one koji mogu pratiti svoja zaređenja unatrag kroz niz ruku do apostola. Isus im je dao svoje obećanje o karizmi istine Duha Svetoga, a Sveto pismo nam kaže da su je prenijeli drugima. Danas, po tom daru, Isusov glas nastavlja odjekivati ​​kroz Crkvu cijelom svijetu. Plan je uspio!

Gospodine Isuse, hvala Ti što gradiš Crkvu koja će nas uvijek moći poučiti “svoj istini” o životu s Tobom.

Psalam

Psalam nam prikazuje radost koja dolazi u “sve narode” kada se Božji put može “poznati na zemlji”. U Evanđelju, kada je Isus gledao u budućnost, vidio je Božji plan da se to dogodi kroz Njegovu jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Dvije tisuće godina kasnije, možemo vidjeti njegove plodove. Stoga želimo pjevati: „Bože, neka Te hvale svi narodi!“

Drugo čitanje

Ovdje vidimo sjajnu viziju Crkve na kraju vremena. Primijetite kako je izgrađena na temelju “dvanaest apostola Jaganjčevih”. Nije izgrađena samo na Bibliji; izgrađena je na dvanaest pogrešivih ljudskih bića kojima je dana karizma nepogrešive istine da je izgrade. Sav autoritet učenja i propovijedanja Katoličke crkve počiva upravo tamo. Ljepota ove vizije, koju je napisao apostol kojemu je dana karizma istine kroz Duha Svetoga (vidi Otk 1,10), pomaže nam razumjeti zašto je Isus obećao svoj mir u Evanđelju. Prošlost, sadašnjost i budućnost pripadaju “Gospodinu Bogu i Jaganjcu”. Aleluja! (Pročitati Otk 21,10-14, 22-23)