Gospodin je došao na svijet da nas oslobodi iluzija i postavi na put istine. “Ja sam Put, Istina i Život”, rekao je (Ivan 14,6). Ali ako je netko voljan ići tim putem istine, potaknuo je, “neka se odrekne samoga sebe, neka svaki dan uzme svoj križ i neka me slijedi” (Luka 9,23). Križ tada postaje središnji simbol kršćanstva. Ne odnosi se samo na Kristovu smrt na križu i Njegovo otkupljenje, nego i na našu smrt i nadu u vječno blaženstvo, piše Catholic Exchange.

Sekularni svijet čini sve što je u njegovoj moći da olakša život. Ali put manjeg otpora je put u ništa. Ništa nije nezgodnije od beznadnog pokušaja da se život učini sve ugodnijim. Križ nije prikladan. Ali je oslobađajuć.

Sekularnom svijetu križ se čini najneučinkovitijim načinom promicanja nečije stvari. Komercijalni svijet uvijek razmišlja u pozitivnim terminima: “Bolje je živjeti kroz kemiju”, “Pauza koja osvježava”, “Samo to učini”, “Dijamant je zauvijek”, “U dobrim si rukama”, “Štedite novac, živite bolje”, “Živite život po vlastitim pravilima”, “Ne živite život bez toga”. Naspram ovih pozitivnih i obećavajućih logotipa, križ se čini previše negativnim. Pa ipak, to je jedina stvar koja zamjenjuje iluziju istinom. Ili, u besmrtnoj rečenici Aleksandra Solženjicina, “Jedna riječ istine prevagne cijeli svijet.”

Svi ovi svjetovni logotipi imaju religiozni ton. Oni stvaraju lažni raj vješto mameći ljude koji ništa ne slute u svijet mašte. Ali oni su samo logotipi i iza sebe nemaju supstancu da isporuče ono što obećavaju. Novac je važan, ali njegova potraga može biti problem. “Novac kao težnja”, piše katolički obraćenik Malcolm Muggeridge u svojoj knjizi, Jesus Rediscovered, “je, po mom mišljenju, najprezirnija od svih težnji.” To nije potraga za srećom već jurnjava divlje guska koja ne postoji.

Zašto život mora biti težak? Trebamo zapamtiti da smo stvoreni ni iz čega. Stoga, pred nama je dug put da bismo dostigli bilo što blizu savršenstva. A ne možemo sami. I svjetovne iluzije ne pomažu. Kada prevladamo poteškoće, uz Božju pomoć, stječemo potpunije razumijevanje onoga što jesmo kao osobe. Stvoreni smo da budemo uspješni, a ne živimo poput parazita.

Zagovornici pobačaja jadikuju zbog gubitka iluzije koja je trajala gotovo pedeset godina. Presuda u predmetu Dobbs znači da Ustav Sjedinjenih Država ne sadrži niti je ikada sadržavao pravo na pobačaj. Bila je katastrofalna iluzija misliti da jest. Mudrost ponekad nalazimo na neočekivanim mjestima. Britanska autorica iz dvadesetog stoljeća Virginia Woolf jednom je upitala: “Zašto, ako je to bila iluzija, ne pohvaliti katastrofu, kakva god ona bila, koja je uništila iluziju i stavila istinu na njezino mjesto.” Shvatila je vrijednost i neophodnost istine. Zamijenimo, dakle, fikciju da je Ustav sadržavao pravo na pobačaj istinom da ljudska bića koja su još nerođena imaju ustavno pravo na život. Zatim, možemo reći, zajedno s dramatičarom Arthurom Millerom, da se “može reći da jedno doba završava kada se iscrpe njegove osnovne iluzije.” Prazna fraza “za izbor” je neodrživa. Ljudi donose dovoljno loših odluka tako da je otkupiteljska vrijednost križa bila najrealnija alternativa.

Malcolm Muggeridge zamišlja čovjeka iz Odnosa s javnošću koji govori svetom Pavlu da mu, kako bi pokrenuo kršćanstvo, treba nekakav privlačan logo ili simbol, slika koja je privlačan znak kršćanske vjere. “Pa, imam jedan”, uzvraća sveti Pavao, “imam ovaj križ.” PR-ovac prasne u nekontroliran smijeh. “Ne možete popularizirati svoju kampanju s takvim stvarima. Simbol je patnje i progona. To je potpuno ludo. Nitko neće ići za križem!”

Središnji je paradoks kršćanstva da je križ jedina pobjeda nad grijehom, glupostima i iluzijama. To je istina; i to je sve što je bitno.