Premda je Nedjelja Dobroga Pastira, koju slavimo u vazmenom vremenu, već daleko iza nas, današnjim liturgijskim čitanjima ponovno je u prvi plan stavljena slika neumorne Božje brige za nas ljude. Ljetni su mjeseci i vrijeme je godišnjih odmora. Naše su crkve praznije u usporedbi s ostalim mjesecima u godini. No, ovo izvanjsko stanje ne znači da je zajedno s nama i naš Gospodin uzeo godišnji odmor. Iako je i sam Isus apostolima nakon njihova napornog rada i naučavanja rekao da se povuku u osamu i malo otpočinu, narod koji ih uočava i ide za njima tako jasno utjelovljuje činjenicu da glad za dobrim nikad ne prestaje. Onaj tko jednom osjeti Božju blizinu i ljubav, rado mu se i često vraća, bilo to zgodno ili nezgodno.

Najintimniji trenutak u kojem čovjek osjeća djelovanje Isusa Krista u osobnom životu nedvojbeno je sakrament pomirenja ili sveta ispovijed. U tom događaju bez naših zasluga nastaje nutarnja sloboda od krivice zbog počinjenog grijeha. Tada svaki čovjek osjeća koliko ga Bog ljubi i koliko mu je važan, makar bio i najmanja i posljednja ovca u stadu, ona stota ovca bez koje stado ipak ne bi bilo potpuno. Jedan je broj 99, a sasvim drugi je broj 100. Uzimajući starozavjetnu sliku pastira i ovaca, Isus Krist želi još jednom potvrditi da je doista svaki čovjek važan. Nema važnijega i manje važnoga. I oni daleko, i mi blizu, svi smo jednaki pred Bogom. Njegovom milošću možemo prekinuti lanac grijeha i ponovno biti dio stada, dio zajednice Crkve. Sveta ispovijed je, dakle, siguran put povratka gdje svaki čovjek priznaje pred Kristom da je odlutao i  ponovno se stavlja u njegove ruke da ga Krist vrati u puno zajedništvo svetih.

Nerijetko nam vjernici znaju postaviti pitanje koliko često treba pristupati sakramentu ispovijedi. Odgovor na to pitanje ne može biti jednak za svakoga. Crkva je, da bi naznačila određeni red u praksi, donijela zapovijed da se ispovjediti treba najmanje jedanput u godini. No, to ne treba biti opravdanje za nečiji nemar. U tom smislu, to bi bio minimum što bi ga jedan vjernik mogao činiti u svom odnosu s Gospodinom. Ipak, neka mjerilo učestalosti radije bude opterećenje što ga čovjek osjeća zbog počinjenog grijeha. Čemu nositi breme krivnje, ako je moj Gospodin uvijek spreman opraštati? Nije li lijepo čeznuti za mirom? Tako su činili svi oni ljudi koji apostolima nisu dali mira ni onda kad su bili najumorniji. Dođe već trenutak u životu, a može ih biti i više, kad čovjek shvaća da mu treba oslobođenje od svega što ga sputava. Osjeti se, i to jako dobro, kad nam je već svega dosta, kad smo krajnje nezadovoljni sobom, svojim neurednim načinom života, svojim istim pogreškama, svojim duševnim stanjem nemira ili kad ne možemo živjeti mirno zbog težine fizičke bolesti koja nas je zadesila. Nije li se naš Gospodin u svim tim slučajevima pokazao Spasiteljem? Kad shvatimo da nas on doista spašava, onda nećemo pitati za pravila, običaje ili zakone, nego ćemo hrliti na ispovijed, makar mi svećenici bili već premoreni od ljudi koji traže Boga. Isus se sažalio kad je vidio njihovu glad. I u tome nam je dao primjer.

Dao Gospodin da nas narod i dalje iskreno traži kao posrednike milosti! Tada se ispunja njegova misija i ostvaruje kraljevstvo Božje na zemlji. Najtužnije bi bilo gledati da su oko nas toliki ljudi, koji osim izvanjskih crkvenih običaja zapravo u svemu tome ne traže Boga koji im pomaže otkriti same sebe. Zato je naša zadaća neprestano se vraćati jedinome i pravome pastiru naših duša, bili mi svećenici ili neznatni vjernici laici. Jedan je Krist, jedan je Pastir i svi smo ga jednako potrebni. Neka nas sve zajedno i dalje privlači k sebi. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Brkića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.