Je li “iskoristiti dan” rješenje za naše moderne bolesti, za tjeskobe koje osjećamo? Postoji način da budemo pažljivi na sadašnji trenutak, da izvršimo točnu zadaću koja se od nas zahtijeva u svakom trenutku, što je dio puta do svetosti, piše Daniel Fitzpatrick s portala Catholic Exchange. Ipak, takav je način daleko drugačiji od suvremene pomame za “životom u sadašnjosti”, ili na bilo koji drugi način jedenjem, pićem i veseljem, životom na “blistavom suncu sadašnjosti” kako bismo zaboravili da ćemo umrijeti. Dakle, kako ćemo uspostaviti ravnotežu?

Foto: Radost / Andrea Piacquadio/ Pexels

Takav život stalnog prepuštanja i rastresenosti nije biblijski u bilo kojem holističkom smislu, niti je kršćanski, budući da život kršćanina smatramo uzorom na Kristov život. Biblija, iako neprestano čita vrijeme u svjetlu vječnosti, od svih velikih književnih djela možda je ono koje se najviše bavi vremenom. Postanak nam daje početak vremena. Otkrivenje nam pokazuje kraj vremena. Rečen nam je broj Adamovih godina i godina Izraelovog ropstva u Egiptu. Knjiga kraljeva daje svoje ritmičko ocrtavanje vladavine svakoga kralja. Sveto pismo se beskonačno bavi vremenskim ciklusima, od sedmodnevnog rada stvaranja do trodnevnih epifanijskih nizova Sinaja, svadbe u Kani i uskrsnuća. Evanđelja su puna izraza kao što su “trećeg dana”, “sutradan”, “bilo je tada oko podneva”, “od šestog do devetog sata” i “odmah”.

Vrijeme/ Monoar Rahman/Foto: Unsplash

Dok veliki Homerovi epovi postoje u nekoj vrsti svijetle vječnosti koja je uvijek usredotočena na sadašnji vremenski trenutak – beskrajni sunčev sjaj likova na grčkim urnama postavljenim na rubu bitke ili ljubavi – hebrejski i kršćanski spisi drže sadašnji trenutak i njegove produžetke naspram mračne, mračne pozadine vječnosti. Lik poput Odiseja pravi je kralj koji iskorištava trenutak, uzima sve što mu vrijeme pruži, bilo da je to obrok u Kiklopovoj špilji ili godina u Kirkinoj postelji. Pozadina Penelope i Telemaha, Laertesa i Atene nestaje dok on putuje Sredozemljem. S druge strane, za lik poput Abrahama vječna Božja pozadina u svakom je trenutku obavještava o njegovim vremenitim djelima.

Abraham prima strance kod Mamre/ Foto: Aert de Gelder /Aleteia

Prema tome, za autore svetih spisa život nije stvar iskorištavanja trenutka, već uzdizanja svakog trenutka u vječnost. Tjeskoba koju doživljavamo kao posljedicu vremena može, pod ovom rubrikom, postati sredstvo našeg rastezanja s Kristom na križu prema vječnoj vremenskoj granici. Odnosno, što je naš pogled više biblijski, to će se naša svijest više proširiti na početak i kraj kako bismo prihvatili sve između kao Božji dar – i kao žrtvu koju Sin u svom tijelu prinosi Ocu. Ipak, vremenska napetost koju svi ljudi doživljavaju kao primarni uzrok tjeskobe nije ograničena na one od nas koji griješimo. Kroz evanđelja vidimo da Isus ne svodi svoje poslanje na neku vrstu vrhunskog življenja u trenutku. Naprotiv, On je duboko zabrinut za vrijeme, posebno za Njegov čas. Na to podsjeća Mariju tijekom svadbe u Kani. On tri puta proriče da će patiti i umrijeti i da će treći dan uskrsnuti. U Getsemanskom vrtu, On gleda ispred svoje muke u takvoj agoniji da mu krv teče s čela.

Što je naš pogled više biblijski, to će se naša svijest više proširiti na početak i kraj kako bismo prihvatili sve između kao Božji dar – i kao žrtvu koju Sin u svom tijelu prinosi Ocu.

To ne znači da Isus ne prati s najvećim intenzitetom rad svakog trenutka. Iako se na neki način uvijek brine za čas svoga uzdizanja na križ, brine se i za bolesno i grešno stado koje ga susreće na putu. Svjedoci smo vrhunskog primjera Isusovog načina obraćanja na sadašnjost kroz vječnost u priči o izlječenju Jairove kćeri i žene koja je krvarila (Lk 8,40-56). To je remek-djelo pripovijedanja. Jair dolazi Isusu, javlja mu da mu je kći bolesna i moli ga da dođe i izliječi je. Dok Gospodin prolazi kroz mnoštvo, žena koja je dvanaest godina patila od krvarenja dotakne rub Njegove haljine i ozdravi, tako da Isus osjeti kako snaga izlazi iz Njega i zastane da upita tko ga je dotaknuo.

Isusov govor na gori / foto: Pixabay

To je trenutak najmučnije vremenske tjeskobe. Možemo osjetiti zbunjenost apostola dok ukazuju na veliki pritisak mnoštva i pitaju kako su uopće mogli znati tko Ga je dotaknuo. Možemo osjetiti Jairovu nevolju, čekajući ondje dok mu kći umire, vrijeme koje neumoljivo izmiče dok Isus stoji tamo, dopuštajući da se kriza produži.

A onda dolazi riječ: ne gnjavi više Isusa. Djevojka je umrla. Vrijeme za njezino spašavanje nestalo je u prošlosti. Isus uvjerava Jaira i nas da djevojka nije mrtva nego da spava. On je nastavi probuditi, a mi odahnemo sa zaprepaštenim ocem.

Ne radi se samo o tome da Isus zna da može izliječiti djevojku. Umjesto toga, kao što nam On kaže, Bog Abrahama, Izaka i Jakova nije Bog mrtvih nego živih (Marko 12,27). U vječnosti je djevojka uvijek živa. Krist, usred svoje ljudskosti, ipak gleda Očevom vječnim pogledom. Upravo ta pažnja prema Ocu omogućuje Kristu da uvijek ima na umu svoj čas čak i dok obavlja posao koji mu svaki trenutak predstavlja. Biti kršćanin u velikoj mjeri znači razviti Kristovu pozornost prema vječnosti i tako se opremiti za rad sadašnjosti. Iznad svega, Dan Gospodnji nas tako oprema, učeći nas da skupimo sve vrijeme koje nam je dano i sve vrijeme koje je dano stvorenju, da sve uzdignemo k Ocu i tako sudjelujemo u vječnoj ponudi ljubavi među Osobama Trojstva.