Posao je bitan dio naših života. Ne možemo to izbjeći, niti trebamo, jer i prije pada Bog je pozvao Adama da radi – obrađuje polja, imenuje životinje, plodi i množi se.

Svom svjetovnom poslu pridajemo veliku važnost – pridajemo mu 40+ sati tjedno, treniramo se mentalno i fizički za njega, u njega ulažemo puno osjećaja vlastite vrijednosti i zarađujemo novac koji nam je potreban za život.

Dakle, što je s našim duhovnim radom? Posvećujemo li vrijeme filozofskim razmišljanjima ili teološkom proučavanju? Vježbamo li se molitvom i postom? Je li naše samopoštovanje povezano s našom svetom čežnjom? Jesmo li našom ustrajnošću u duhovnim ciljevima učinjeni dostojnima neprocjenjivog dara vječnog života?

U nedavnoj epizodi podcasta Word on Fire, biskup Robert Baron govorio je o svom “Intelektualnom radnom stolu”, mjestu sličnom stolarskoj radionici, ali za radnika znanja. Tamo se on, kao i mnogi sveci prije njega, uhvatio u koštac sa zastrašujućim procesom spoznaje Boga, piše T.J. Burdick s mrežne stranice Catholic Exchange.

Kako duhovno djelujemo?

Prvi korak je jednostavno pojavljivanje na poslu.

Mnogi ljudi, nažalost, provode većinu svojih sati zarobljeni u fizičkom svijetu posla i zabave. Oni provode svoje dnevne sate mučeći se za plaću i troše je gotovo odmah na užitak i hranu. Ne možemo ih kriviti, naposljetku, u ljudskoj je prirodi zadovoljiti svoje biološke potrebe i postići emocionalne uspone.

Ali nikad dosta.

Katolički duhovni život je najteži posao koji ćete ikada raditi. Ponizuje te, zahtijeva intenzivnu žrtvu, diktira ti jezik ljubavi kroz odjeke patnje. Polagano je puzanje do križa. To vas u biti ubija, samo da bi vas zamijenilo Kristom (Gal 2,20).

Malo ljudi se želi prijaviti za takvu vrstu posla.

Foto: Cathopic

Kad ljudi prvi put pristupe intelektualnom radnom stolu, bore se s katoličkom istinom poput drvodjelskog šegrta. Režu nepravilne kutove racionalizirajući svoj grijeh. Dobivaju žuljeve u rukama dok se Božja volja trlja o njihovu vlastitu. Ali gdje ljudska priroda padne, Božja se priroda uzdigne.

Nastavljamo se pojavljivati na intelektualnom radnom stolu jer znamo da ništa drugo ne zadovoljava – znamo da trebamo učiniti nešto više od sebe.

Korištenje alata

U intelektualnom radnom stolu nalaze se ladice, svaka ispunjena s nekoliko alata. Sa svakim projektom koji dobrovoljno preuzmemo ili koji nam je dan, alati postaju neophodne komponente za obavljanje posla. Tu su vaši pouzdani “uvijek potrebni” alati kao što su metar savjesti, uže krunice koje vas veže uz Gospin savjet, priručnik s uputama Biblije i Katekizma te čekić i čavli jednostavnih molitvi koje ste naučili kao dijete.

Foto: Pexels/Life-of-pix-

No, tu su i oni alati “koristi ih kad ih trebam”. Slagalica povlačenja koja izlazi iz vaših svakodnevnih normi. Pajser priznanja. Kist koji te nakon svake mise prekriva milošću. Ključ devetnica koji okrećeš tako da su zasuni vjere čvrsto zategnuti. Kako starite, dodajete više alata u svoju trgovinu. I, ako ste mudri, održavate ih čistima i urednima, lako vidljivima za sljedeći put kada posao bude zahtijevao njihovu upotrebu.

Izgradnja vašeg života

Utjecaj rada na dušu je dubok. Bog nam daje talente – neke urođene, neke naučene – a zatim nas poziva da ih koristimo kako bismo služili potrebama našeg svijeta. Zauzvrat dobivamo kruh svagdašnji, svoju ekonomsku stabilnost, a ako imate sreće i mir. Na kraju, ono što radimo za posao otprilike je jednako onome što jesmo.

U ovom svijetu nas definira ono što radimo. U duhovnom svijetu definirani smo onim što jesmo. I jedno i drugo je potrebno za spasenje duša… osobito vaše vlastite. I jedno i drugo zahtijeva naporan rad.