"Svijet danas treba nove svjedoke koji će više od divljenja i pukoga slavljenja prijeći na konkretno življenje vjere; koji će znati prihvatiti svoj vlastiti križ, a ne kopirati druge; i koji će uz zagovor svetoga Pija poljubiti danas svoje vlastite stigme i pružiti ruke prema križu moleći od Gospodina snagu i ustrajnost dok hodimo prema Kraljevstvu nebeskom. Neka naša patnja bude spasonosna i za druge ljude kao što su patnje Šimuna Cirenca naših dana (svetoga Pija) bile spasonosne za mnoge njegove duhovne sinove i kćeri", napisao je član Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Vrbić na svojem Facebook profilu. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Jedan od mojih prvih susreta s likom svetoga Pija bio je još u osnovnoj školi. Sjećam se da smo kao ministranti u to vrijeme razmjenjivali sličice svetaca, a ja sam dao sličicu, tada samo padra Pija, za sličicu nekog drugog sveca jer mi je taj svećenik s bradom, u misnici, s raširenim krvavim rukama bio preozbiljan i čudan. Tek sam kasnije u kapucinskom sjemeništu započeo otkrivati pravu vrijednost toga padra Pija.
Te 2002. godine kada je proglašen svetim Padre Pio bio sam u Italiji u novicijatu. U to vrijeme, na poseban način na jugu Italije, bilo je moderno dodati svome imenu i redovničko ime Pio. Mogao bih reći da je od Pijove beatifikacije, a potom i kanonizacije uslijedio veliki priljev duhovnih zvanja u kapucine, no to nije bilo dugoga vijeka. Isto tako svako se malo moglo čuti da je netko dobio “stigme” poput svetog Pija. U generaciji novicijata prije moga jedan od novaka je izjavio da je on također poput svetoga Pija dobio stigme, a ubrzo nakon toga dobio je i otpusno pismo od poglavara.
Svako od hodačašća u San Giovanni Rotondo na kojima sam nakon novicijata sudjelovao bilo je prožeto novim iskustvom i većim zbližavanjem s ovim dragim likom. Jedno na poseban način pamtim. Prije nego što je tijelo svetoga Pija 2013. godine ponovno izloženo na javno štovanje vjernicima imao sam priliku vidjeti ga prvo s nekolicinom braće nasamo, a zatim i u prisustvu nekoliko redovnica, članova svečeve obitelji i prijatelja. Tada je tijelo bilo izloženo na štovanje bez staklene zaštite i moglo ga se dotaknuti. U toj izvanrednoj prilici svatko od nas fratara, kako smo to kasnije shvatili, imao je priliku vidjeti jedinstveni fenomen. Premda je sveti Pio preminuo prije 45 godina, prsni koš njegovog neraspadnutog tijela pomicao se, kao da diše. Tada sam shvatio da sveti Pio uistinu još uvijek “diše” za nas i zagovara nas pred Bogom.
Premda je sveti Pio preminuo prije 45 godina, prsni koš njegovog neraspadnutog tijela pomicao se, kao da diše.
Začuđujuće je da sveti Pio i danas ima toliku popularnost premda moderna vjerska kretanja pušu u sasvim drugom smjeru od onoga smjera kojim je išao sveti Pio. Danas ćemo sve više moći čuti velike propovjednike kako poručuju masama da Isus ne želi da budete bolesni, kako je pokorničko i patničko vrijeme prošlo sa srednjim vijekom i kako je sada prava religioznost u slavljenju i zahvaljivanju Boga. Pojedine stigmatizirane osobe se uspoređuje sa svetim Pijom, premda im često puta nedostaje Pijove pokore, poslušnosti i poniznosti. Pojedini “fanatici” namjerno će izmišljati nadnaravne epizode života povezane sa svetim Pijom kako bi stekli slavu svojih sljedbenika. Gledajući sve ovo uistinu se možemo zapitati da li je sveti Pio osoba vrijedna divljenja, kopiranja ili nasljedovanja? Imam veliki osjećaj da je sveti Pio poslan našem vremenu da nam pomogne shvatiti dosta stvari koje smo u kršćanstvu zaboravili, a na poseban način patnju kao bitnu činjenicu naše vjere. Isus je završio svoj ovozemaljski život pribijen na križu ljudskoga grijeha i neposlušnosti Bogu. Sveti Pijo darom Božjim pronosi te Kristove rane na svome tijelu kako bi nadopunio ono što nedostaje Kristovim ranama, tj. da te Kristove rane budu očitovane u svakom vremenu i narodu kao sredstvo spasenja i znak Božje ljubavi prema grešnom čovjeku.
Imam veliki osjećaj da je sveti Pio poslan našem vremenu da nam pomogne shvatiti dosta stvari koje smo u kršćanstvu zaboravili, a na poseban način patnju kao bitnu činjenicu naše vjere.
U ranama nije potrebno kopirati svetoga Pija, jer Krist dopušta da svatko od nas po vlastitom križu bude pritjelovljen Njegovoj muci, smrti, ali i uskrsnuću. Naše rane, prouzrokovane osobnim ili tuđim grijehom, stvaraju u nama bol nalik stigmi koja obilježava naš život. Sveti Pio je molio Gospodina da mu ukloni vanjske znakove patnje kako ne bi stvarao zbunjenost ljudi koji su ga okruživali, no nije bio uslišan. Mi toliko puta molimo za promjenom vlastitog života, barem u smislu da svojim grijesima stvaramo manje rana, ali malo puta budemo uslišani jer nas Gospodin i po našim padovima, ranama i patnjama želi još više vezati uz sebe. Nigdje Gospodin nije čovjeku bliže doli dok mu skrušenomu nakon pada iskazuje milosrđe. Svijet danas treba nove svjedoke koji će više od divljenja i pukoga slavljenja prijeći na konkretno življenje vjere; koji će znati prihvatiti svoj vlastiti križ, a ne kopirati druge; i koji će uz zagovor svetoga Pija poljubiti danas svoje vlastite stigme i pružiti ruke prema križu moleći od Gospodina snagu i ustrajnost dok hodimo prema Kraljevstvu nebeskom. Neka naša patnja bude spasonosna i za druge ljude kao što su patnje Šimuna Cirenca naših dana (svetoga Pija) bile spasonosne za mnoge njegove duhovne sinove i kćeri.
Da na tome putu možemo izdržati molimo na osobit način danas riječima svetoga Pija:
Ostani sa mnom, Gospodine, jer mi je potrebna Tvoja prisutnost da Te ne bih zaboravio. Ti znaš kako mi je lako napustiti Te.
Ostani sa mnom, Gospodine, zato što sam slab i trebam Tvoju snagu da ne padam tako često.
Ostani sa mnom, Gospodine, jer Ti si moj život i bez Tebe gubim svoj žar.
Ostani sa mnom, Gospodine, jer Ti si moje svjetlo i bez Tebe sam u tami.
Ostani sa mnom, Gospodine, da mi pokažeš svoju volju.
Ostani sa mnom, Gospodine, da čujem Tvoj glas i slijedim Te.
Ostani sa mnom, Gospodine, jer Te želim mnogo voljeti i biti uvijek u Tvojoj blizini.
Ostani sa mnom, Gospodine, ako želiš da Ti budem vjeran.
Ostani sa mnom, Gospodine, jer iako je moja duša siromašna, želim da za Tebe bude mjesto utjehe, utočište Ljubavi.
Ostani sa mnom, Isuse, jer kasno je i dan se provodi kraju, a život prolazi… smrt, sud i vječnost približavaju se. Potrebno mi je još snage da ne posustanem na putu i zato Te trebam. Kasno je i smrt je sve bliža. Plašim se tame, iskušenja, suhoća, križa, žalosti. O, kako te trebam, moj Isuse, u ovoj noći progonstva!
Ostani sa mnom, Isuse, u životu i svim opasnostima, trebam Te.
Dopusti da Te prepoznam poput Tvojih učenika u lomljenju kruha, tako da Euharistija bude svjetlo koje razgoni mrak, snaga koja me jača, jedina radost moga srca.
Ostani sa mnom, Gospodine, jer u času svoje smrti želim ostati sjedinjen s Tobom, ako ne po pričesti, tada barem po milosti i ljubavi.
Ostani sa mnom, Isuse, ne tražim božansku utjehu jer je ne zaslužujem, već Tvoju prisutnost, o da, to Te molim!
Ostani sa mnom, Gospodine, jer samo Tebe tražim. Tvoju ljubav, Tvoju milost, Tvoje srce, Tvoj Duh, jer Te volim i ne tražim drugu nagradu osim da te volim sve više i više.
U čvrstoj ljubavi voljet ću Te svim svojim srcem dok sam na zemlji i nastavit ću Te voljeti savršeno u vječnosti.
Amen