Biti majka je teško, a biti u isto vrijeme i otac je još teže. Kroz te životne tegobe u povijesti prošle su mnoge majke – udovice. Podigle su svoju djecu, othranile ih, odgojile, molile, svoj rad zalijevale znojem i suzama. S molitvom na usnama ustajale i lijegale, često bi i zaspale moleći za svoju djecu i Božju providnost. Koliko god je to bilo teško, život se živio hrabro i s molitvom, piše Zoran Stojanović za Katolički tjednik.

U Bibliji se pojam udovica spominje više od 80 puta. Brojni su primjeri podrške, hrabrosti i vjere upravo zorno prikazani i u Starom i u Novom zavjetu. Sigurno smo čitajući Sveto pismo ili samo slušajući misna čitanja, zamijetili neke primjere kao što su susret proroka Ilije s udovicom (1 Kr 17), ili pak Isusov susret s udovicom u Nainu (Lk 7). U tom susretu Isus tješi ožalošćenu majku jer vidi njezinu tugu i prezrenost udovice; pokazuje poštovanje prema majci i oživljava njezina sina. Zasigurno smo upamtili i primjer udovice koja daje u hramsku riznicu ono što ima (Mk 12,41-44). I tako bismo mogli nanizati brojne primjere iz Biblije koji izazivaju u nama emocije.

Ratovi i druge nedaće – udovički usud

Kroz povijest mnoge su majke i supruge zaplakale zbog gubitka svojih muževa, hranitelja obitelji i očinske zaštite. Ratovi, težak život, glad, neimaština, bolesti odnosili su živote muževa. Kada bismo samo prikupili podatke koliko je udovica ostalo nakon Prvog, pa Drugog svjetskog i onda posljednjeg, Domovinskog rata u naše vrijeme…

Kao ogledni primjer neka posluži Rama koja je sve te nedaće proživljavala kao i drugi krajevi u Bosni i Hercegovini, ali i u svijetu. U ratove tijekom 20. stoljeća odlazili su mladi momci, mladi očevi i muževi. Mnogi od njih se nisu nikada vratili, niti su gledali kako im djeca rastu.

U njihovim suprugama i majkama uvijek je tinjala nada da će ih ugledati nakon Bleiburga 1945.

Rama je ostala zavijena u crno i prije kraja Drugog svjetskog rata. Četnički pokolj koji se dogodio u jesen 1942. ucvilio je mnoge majke i supruge, razorio cijele obitelji. A onda kada je došao kraj rata, neki hrvatski vojnici nikada se nisu vratili. U njihovim suprugama i majkama uvijek je tinjala nada da će ih ugledati nakon Bleiburga 1945. Tu nadu su poticale i priče da ih je netko vidio kako su prešli u Austriju, ili kako su ih neki susjedi vidjeli da rade na nekoj austrijskoj ili njemačkoj baušteli, da su se raspitivali o svojoj obitelji, o svome kraju… Ali nikada njihove grobove nisu pronašli, ni mjesto gdje svijeću da upale…

Tijekom rata 1990-ih u Rami je ostalo 38 udovica sa 106 djece

Došlo je vrijeme 1960-ih i 1970-ih kada se pošlo na rad u Njemačku. Ponovno supruge ostaše bez muževa, barem privremeno, a bilo je i onih koje su zavijene u crno njihovom pogibijom na radu ili na putu kući.

I kao da to nije dovoljno, onda je došao i posljednji rat. Opet su plakale majke, supruge i djeca. Neka od te djece svoje očeve nisu nikada ni vidjela.

Tijekom rata 1990-ih u Rami je ostalo 38 udovica sa 106 djece.

Ratna udovica

Jedna od tih supruga i majki koja je ostala sama s djecom je i Anica Bilić iz župe Gračac. Anica i njezin izabranik Nenad vjenčali su se 1987., dosta mladi, odmah na početku svojih dvadesetih godina i u braku su proveli svega šest godina. Nenad je poginuo 1993. na Pisviru braneći svoje mjesto i svoj narod. Iza njega su ostala dva sina: Stjepan i Mario.

Na mjestu gdje je poginuo; bio je mrtav zarobljen više od mjesec dana. To vrijeme je bilo teško, hvatali smo se za svaku slamku u nadi da će se pojaviti živ.

„Na mjestu gdje je poginuo; bio je mrtav zarobljen više od mjesec dana. To vrijeme je bilo teško, hvatali smo se za svaku slamku u nadi da će se pojaviti živ. Nažalost sve se tragično završilo. Nejasno se sjećam svega što se poslije događalo, rat je još trajao, nismo mogli ostati u našoj kući na Gračacu. Otišli smo u Prozor kod rođaka, bila sam u bunilu, u šoku, jer se i sada nejasno sjećam pokopa pod pucnjavom, sućuti i suza roditelja braće i sestara“, kroz suze je progovorila Anica o tim trenutcima.

I obitelji iz kojih su potekli Anica i Nenad bile su velika potpora koja je pomogla uzdizanje iz teškog vremena i borbe protiv straha koji se stvorio zbog brige za djecu.

Bez sina jedinca i bez muža

Zasigurno nismo puno razmišljali kako je bilo živjeti obiteljima koje su ostale bez oca. Ako smo i pomislili, brzo smo i zaboravili. To najbolje znaju majke koje su preuzele ulogu i oca i majke. Iako je o ovoj temi teško razgovarati, dirati u bolna sjećanja o teškom životu, snalaženju i borbi, razgovarali smo s Anđom Knežević iz mjesta Ljubunci u župi Uzdol.

Prvi telefonski kontakt bio je nekako osjetljiv i tih. Navirale su emocije. S druge strane Anđa je pokazala želju da netko čuje i njezinu tešku životnu priču u kojoj su svoje mjesto našli dobri ljudi i molitva. Tijekom posjeta ovoj udovici u Ljubuncima mogli smo naučiti jednu veliku životnu lekciju, a to je vjera i neposustajanje.

Uzdol je i Anđina rodna župa. Rođena je u mjestu Čelice, u obitelji Budim. Sa svojih osam godina ostala je bez oca. Već tada se moglo naslutiti da je život neće nimalo maziti.

Sa svojim suprugom Brankom zasnovala je kršćansku bračnu zajednicu u siječnju 1967. Bog im je podario šestero djece: Nevenku, Ankicu, Iliju, Nadu, blizanke Mirjanu i Milenu. Živjeli su kao i druge obitelji tog vremena u ramskom kraju. Branko je povremeno radio u Austriji, kasnije je prešao u splitski Konstruktor.

Iz ramskog kraja pa i uzdolske župe, osim na rad u inozemstvo, mnogi su išli u Bačku u branje kukuruza. Tako su godine 1989. u berbu krenuli sin Ilija i Ivan Tadić, suprug najstarije kćeri Nevenke. Na put bez povratka pošli su sa svojim susjedima i rođacima. Na neplaniranom i prijevremenom povratku iz Bačke 10. listopada 1989. doživjeli su tešku prometnu nezgodu te su živote izgubili sva četvorica putnika u automobilu: Ilija Knežević, Ivan Tadić, Pero Ivanko i Stanko Madžar. Tuga je ovila, ne samo Ljubunce, nego cijelu župu Uzdol i Ramu.

Godinu dana kasnije, 29. listopada 1990., Branko je preminuo u splitskoj bolnici nakon teške i kratke bolesti. Tome je zasigurno kumovala tuga za sinom i zetom.

Trebalo je živjeti dalje

Anđa je ostala sama s četiri kćeri o kojima je trebalo dalje brinuti. Najstarija Nevenka je već bila udana, no, nažalost ostala je veoma rano bez supruga. Trebalo je živjeti dalje.

Iako su to bila bolna sjećanja, Anđa je smogla snage i kazala kako je sve preživjela i prebrodila. „Kao prvo uz Božju pomoć i uz dobročinitelje. Uz dobar jedan narod. Tadašnji uzdolski župnik Franjo Pilić je organizirao prikupljanje pomoći za gradnju kuće. Kupili smo zemljište od Ivana Kolakušića koji se odselio. Bog je dragi dao da je taj čovjek odmah došao i prodao zemlju. Isplatili smo zemlju i započeli smo kopati vodu odmah nekoliko mjeseci poslije. U kopanju vodovoda sudjelovala je cijela župa. Tko god je mogao, došao je. Jednog dana je čak bilo 28 ljudi. I temelj kuće smo kopali ručno. Sve je ovo Bog dragi dao. Tada je bilo naroda.Na mjestu gdje je poginuo; bio je mrtav zarobljen više od mjesec dana. To vrijeme je bilo teško, hvatali smo se za svaku slamku u nadi da će se pojaviti živ. “, kazala je Anđa.

Na mjestu gdje je poginuo; bio je mrtav zarobljen više od mjesec dana. To vrijeme je bilo teško, hvatali smo se za svaku slamku u nadi da će se pojaviti živ.

Za kratko vrijeme došao je i rat u Bosnu i Hercegovinu. Anđa je sa svojim kćerima morala napustiti još uvijek nedovršenu kuću te sigurnost potražiti u Splitu. Nakon nekoliko mjeseci vratili su se u Ljubunce i bili u svom selu sve do sukoba HVO-a i Armije BiH i napada na Uzdol, kada su se privremeno smjestili u Prozoru. Čim su se stvorili minimalni sigurnosni uvjeti, vratila se s obitelji u svoju kuću.

Bog je dao snagu

Tijekom razgovora Anđine oči su zaiskrile, a suze bi se skotrljale niz lice. Ponosno bi pogledala zajedničku fotografiju svoje obitelji, obrisala bi je kao da ih sve miluje.

„Taj život je tada bio težak, a težak je i dandanas. Čovjek je bio mlađi, ali Bog je dao snagu da se to može deverati. Zadesio se i rat pa nismo uspjeli riješiti Brankovu mirovinu. Trajalo je dvije godine da se riješi. Išla sam i u Beč i u Split, ali eto riješilo se barem ono minimalno. Itekako se osjećalo na djeci da otac nedostaje. Ove dvije bliznice oca nisu ni upamtile. Djeca to nisu ni shvaćala. Bog je dragi tako ‘tio i dao snagu i to je tako. Svakome je teško, život je taki, umrt ne možeš kad hoćeš“, kazala je Anđa plačnim ali i ponosnim glasom. Činilo se kao da ponovno proživljava sve te teške trenutke. I nastavila s bolnom istinom: „Svaki Božić, svaki Uskrs, i svaku godovinu k’o što je Ivandan ili Sveti Ante, ja to oplačem. Sve što se dogodilo, dogodilo se u najgora vremena. Život je težak, al’ u Božje ruke“, sažela je svoju životnu filozofiju ova udovica.

Djeca to nisu ni shvaćala. Bog je dragi tako ‘tio i dao snagu i to je tako. Svakome je teško, život je taki, umrt ne možeš kad hoćeš

Danas sve Anđine kćeri imaju svoje obitelji: od Dubrovnika, Neuma, Njemačke, i rado pomažu svojoj majci, ali što je najvažnije – dolaze joj kad god imaju priliku. Život ju nije mazio od ranog djetinjstva, pratile su je teškoće, ostala je bez sina i zeta u istom danu, godinu dana kasnije i bez muža, (kćer Ankica ostala je bez muža 2016.), ali radost joj čini 14 unučadi i 4 praunučadi. Snaga su joj upravo njezina djeca, molitva i Božja providnost. Hrabra je žena koja cijeni potporu drugih kada joj je bilo najpotrebnije.

Život je težak, al’ u Božje ruke

Radost u unucima

Različite okolnosti, a udovički problemi isti. Podizanje i odgoj djece su bili problem za sebe. O tomu kako je biti i majka i otac u isto vrijeme naša prva sugovornica Anica Bilić je kazala: „Biti majka i otac dvojice dječaka je teško. Danas je to teško kad su oba roditelja prisutna, naročito u tinejdžerskim godinama. Djeca mogu biti povodljiva u želji da se uklope u društvo vršnjaka. Posebnu ulogu u odgoju moje djece imao je njihov pok. djed Nikola, Nenadov otac. Beskrajno je volio našu djecu, a i oni njega. Učio ih je raditi sve poslove na selu gdje smo provodili ljetne raspuste.

Ponosna sam danas kad vidim naše sinove kao odrasle oženjene ljude koji žive svoje živote.

Ponosna sam danas kad vidim naše sinove kao odrasle oženjene ljude koji žive svoje živote. Često pomislim kako sam svoju misiju na ovom svijetu, unatoč svemu, dobro završila. Onda se rodio moj unuk Nikola s kojim radim sve što nisam mogla kao roditelj. On ispunjava mjesto u mom srcu za koje nisam ni znala da postoji. Hvala Bogu na svemu, na jednom proživljenom vremenu i Njegovoj providnosti!“, zaključila je Anica i tako dala živi potpis priči o udovicama čije životne borbe mogu biti istinsko nadahnuće svima koji se nađu u teškim iskušenjima.