Tko god sluša Isusa susrest će nenadmašivu sposobnost isticanja bitnoga i otvaranja svih pitanja prema vječnosti. Isusov stav je, kako tada, tako i danas, izazovna, provokacija u dobrome smislu.

Ako je odgovor tako jasan, ako je put tako dobro zacrtan, nema isprike da se tim putem ide, da se tako živi.

Očito je da Isus vraća na ljubav koja ne poznaje „ako“ i „ali“.

Pravi i krivi put / Foto: Depositphotos

Nitko se ne može sakriti iza posebnih okolnosti, iza različitosti shvaćanja i pristupa, iza nesporazuma.

Istina je ta; put je taj. Na nama je odluka, izbor: slijediti ili ne slijediti tu jasnoću, koja nam je nakon pobožnosti križnoga puta još bliža.

Vječnost?

Ove korizme razmišljam češće o tome kako smo povrijedili velike riječi, iskrivili ih i izdali.

(…)

Siguran sam da su velike riječi izgubile na snazi, tamo gdje nije bilo brige za malene riječi, za nîti koje isprepliću svakidašnjicu.

I ako dobro slušamo proroka Hošeu, čut ćemo pohvalu malenim riječima, kao što su: rosa, ljiljan, jablan, izdanak, maslina, miris, sjena, vinograd, pšenica, vino, čempres, plodovi…

S tim se nizom pojavljuju slike, mirisi, zvukovi, okusi; sve prepuno života!

No, nije to radi proroka, nego radi najveće zapovijedi o ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Ako nju ne njegujemo, ako nas ona ne nadahnjuje i ne napominje, više u svijetu ništa ne razumije.

Propuštamo ljepotu i vrijednost prolaznosti, jer smo povrijedili vječnost.

Premda se čini da vječnost pripada velikim riječima, ona u stvarnosti nije tako doživljavana.

Rijetko ju tko uopće spominje.

Ona je postala nevažna toliko da nije odgurnuta čak ni u „male riječi“, nego u „ne-riječi“; toliko je neuporabljiva u sadašnjim prevladavajućim načinima govorenja-činjenja.

Ptica u letu / Foto: Depositphotos

Međutim, baš od nje treba krenuti, kao od kamena koji odbaciše graditelji, a koji je postao zaglavnim kamenom.

Jer, u kojemu je gospodarskome ili političkome programu uopće spomenuta vječnost?

U kojemu to projektu vječnost ima bilo kakvu težinu?

Odbačena vječnost, ako se vrati među naše riječi, sve dobiva smisao, počevši od „malenih riječi“, od malenih susreta, od malenih koraka i djela. To je kršćanstvo.

Grijeh propusta

Propustili smo i propuštamo biti pozorni na vječnost koja svoju veličinu zrcali u malenosti.

Zapamtio sam meni lijepu misao „da je najopasniji napad na dušu grijeh propusta, jer suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost“ (R. Zambotti).

Tomu dodajem Pascalovu misao:

Uvjeren sam da je naš najveći grijeh propust: dobro koje nije učinjeno, odgovornosti koje se ne žive, dobra djela koja se ne čine, obveze koje se ne poštuju.

Dobra djela / Foto: Canva

Naši su propusti uvjetovani strahom ili ravnodušnošću.

Grijeh propustom govori: to me se ne tiče, to nije moja stvar.

To znači okrenuti leđa, ali i biti ogorčen pred zlom, a da se ipak ništa ne poduzme.

Često smo zadovoljni ako nismo učinili ništa loše, pretpostavljajući da smo po tome dobri i pravedni.

Ali ne činiti ništa loše za kršćane nije dovoljno.

I zbog toga je dragocjena baština i životi naših branitelja. Taj izvor ne može presušiti.

I danas i sami trebaju biti svjesni veličine malenosti koju su nam darovali.

Iz homilije pomoćnog zagrebačkog biskupa Ivana Šaška na korizmenom susretu hrvatskih branitelja i stradalnika u petak 13. ožujka u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu. 

Biskup Šaško predvodio križni put i misu prigodom susreta hrvatskih branitelja