Svima su nam poznate dvije temeljne zapovijedi ljubavi: one kažu da ljubimo Boga čitavim svojim bićem, a bližnje kao same sebe (usp. Mt 22,37.39). To nisu izvorne Isusove riječi, nego ih on citira iz Staroga zavjeta (usp. Pnz 6,5; Izl 19,18) i proglašava samom srži Zakona, promišlja vlč. Tomislav Šagud.

Ipak, s tim zapovijedima postoji jedan velik problem: one za mjerilo uzimaju čovjeka.

Ljubi Boga svim srcem svojim… Ali što ako je nečije srce maleno? Ljubi drugoga kao sebe samoga… Ali što ako netko ni sebe ne voli?

Ljudska mjera ljubavi često je nedostatna. Zato je i cijeli židovski Zakon na neki način bio ograničen te ga je trebalo nadopuniti nečim boljim.

Nova zapovijed

Isus stoga daje novu zapovijed ljubavi, kojom za mjerilo postavlja sebe: „Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.” (Iv 13, 34). Te riječi izgovora na posljednjoj večeri, nakon čega ustaje od stola i jasno pokazuje što znači ljubiti: daje svoj život, do kraja, bez ikakvih uvjeta ili osobne koristi.

Primijetimo da Isus nije dao život za nas kad je čovječanstvo bilo u svom najboljem izdanju, nego baš onda kad je dotaknulo dno: kada su ga učenici zatajili, najbliži ostavili, a ostali smišljali sve zlo protiv njega.

Sveti Pavao o tome piše ovo: „Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.” (Rim 5,8).

Foto: Dario Zürchauer

To se ne uklapa u današnje definicije i opise ljubavi, u kojima se često govori o cvrkutu ptica i toplini oko srca, odnosno o onome što dočarava fraza „i živjeli su sretno do kraja života”. Isus ipak govori nešto drugo.

Svijet kaže: ljubav je ugodan osjećaj, a Isus kaže: ljubav je žrtva. Svijet kaže: ljubav se zaslužuje, a Isus kaže: ljubav je darivanje bez uvjeta. Svijet postavlja granice ljubavi, a Isus ljubi do kraja. Njegova je definicija ljubavi križ – takvu nam ljubav zapovijeda. Ne savjetuje, nego zapovijeda!

Težina slave

Također, Isus napominje da će se uskoro proslaviti. Gledao sam informativnu emisiju (na Hrvatskoj televiziji) gdje je u jednom kadru ispod imena neke osobe pisalo celebrity. Taj izraz potječe od latinske riječi celeber, koja označava nešto poznato, javno ili često viđeno, a obično ga prevodimo sintagmom „slavna osoba“.

No, u Bibliji riječ slava znači nešto drugo. Hebrejski je izraz za slavu kabod – riječ čiji korijen znači „težina“. Stoga slava u biblijskom kontekstu ne označava popularnost ili priznanje od drugih, nego nečiju unutarnju vrijednost (težinu). Zato se kabod na latinski prevodi riječju gloria, a ne celeber.

Isus dakle govori o takvoj slavi. On nije slavan zato što ga drugi poznaju ili cijene, već zbog svoje unutarnje vrijednosti: zbog ljubavi koju na križu otkriva cijelome svijetu. Bog je ljubav – to je srž njegova bića i izvor njegove slave.

Poziv na nasljedovanje

Takvu smo slavu pozvani nasljedovati, takvom smo ljubavlju pozvani ljubiti.

„Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ (Iv 13, 35).  Razumijevanje tih pojmova i život u skladu s njima ono je što razlikuje kršćane od svijeta.

Slava kršćanina – njegova vrijednost – nije u prepoznatljivosti ili prihvaćenosti od drugih, nego u nastojanju da bude što sličniji Božjoj ljubavi, što sličniji čovjeku na križu. Kršćanin ne živi ovisan o tuđim mišljenjima i ne pravi kompromise s grijehom u očajničkom pokušaju da zadobije malo pažnje, nego uvijek traži priliku da ljubi.

Rogier van der Weyden – “Skidanje s križa” (detalj)

Naravno, to nije lako. Često, otvorivši srce, završimo ranjeni i povrijeđeni. Ne trebamo biti naivni, ali ne smijemo ni odustati od ljubavi. Zatvoreno srce samo je još jedan obrambeni mehanizam koji ne ispunjava ono što obećava. Knjiga Otkrivenja navodi da će Bog „otrti svaku suzu s očiju“ (Otk 21, 4), što znači da će u ovom životu biti dosta suza, tuge i boli, ali i da je sve to prolazno.

Ne trebamo biti naivni, ali ne smijemo ni odustati od ljubavi.

Prvo čitanje govori da su Pavao i Barnaba učvršćivali „duše učenika, bodreći ih da ustraju u vjeri jer nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje“ (Dj 14,22). Lako je ljubiti u trenutku oduševljenja, ali kada nas netko povrijedi ili izda, upravo je tad prilika da ustrajemo u ljubavi. Tada je prilika da budemo postojani, da toj osobi i dalje činimo dobro, što u konačnici proslavlja Boga i drugima očituje njegovu ljubav. No to se neće dogoditi samo od sebe, nego se u tome moramo vježbati.

Možda je dobro usvojiti sljedeće pravilo: svaki put kada nas netko povrijedi ili naljuti, predočimo si raspelo i Isusa kako govori: „Želim da ovako ljubiš.”

Zaključak

Ovo je paradoks ljudskog života: tko sebi grabi, taj gubi, a tko se poput Krista stalno daje, taj postaje slavan – pun duhovnoga blaga.

Grijeh nikada ne ispunjava ono što obećava – utažiti čežnje našega žednog srca.

Svakoga dana vlastitim odlukama i razmišljanjima utvrđujemo svoju definiciju ljubavi i slave. Ljubav je križ, a slava je ustrajan hod tim putem. Neka nas Duh Sveti učvrsti u odluci da ustrajemo u ljubavi, posebice onda kada nam se čini kao da je drugu osobu nemoguće ljubiti.

Grijeh nikada ne ispunjava ono što obećava – utažiti čežnje našega žednog srca. Ono će svoj mir naći upravo na putu križa, i to vrlo brzo, već u ovom životu, iako ne na način na koji bismo to očekivali.