Čovjek, jer je stvoren na sliku Božju i jer u sebi nosi klicu bogolikosti, sposoban je poput Oca nebeskog koji svoj stvorenoj stvarnosti izgovara Riječ, na sličan način izgovarati svoje riječi i komunicirati i s Njime u molitvi i s bližnjima u razgovoru. No, u svjetlu navještaja Riječi Božje sigurno da je opravdano pitati se jesmo li još sposobni i znamo li komunicirati jedni s drugima. Uviđamo da smo unatoč daru govora i jezika, unatoč tako razgranatim mogućnostima i načinima komuniciranja u ovo naše digitalno doba, sve manje sposobni za razgovor, susret, otvorenost i dijalog. Istovremeno smo svjesni da nam je tako potreban razgovor s drugima i razumijevanje drugih, da smo upućeni na druge.

No, znamo li se otvarati drugima i u njima vidjeti ljude slične sebi, ili po nekoj staroj navici u njima a priori vidimo potencijalne neprijatelje te nas takva naše iskustva i razmišljanja uvelike čine hendikepiranima, možda, blaže rečeno, tromima i začahurenima? Jezik, tako mali organ, a opet tako sposoban. Dar jezika je nešto poput dvosjeklog mača. Dok nam, s jedne strane, omogućuje da služeći se njime kreativno izgrađujemo i stvaramo, da se jedni drugima približavamo i otkrivamo, istovremeno je stalna opomena i opasnost da ono što smo izgradili još brže srušimo i zapalimo te se, kako nas naša iskustva uče, nerijetko udaljimo zauvijek jedni od drugih. Koliko samo napora i truda treba čovjeku da nešto uspostavi, izgradi, utemelji, a isto tako koliko malo treba nepažnje i lakomislenosti da bismo bili destruktivni u svakom smislu riječi. Dovoljno je samo ponekad zastati i čuti naše razgovore ne samo na ulici, nego i u kućama, školama, radionicama i u dokolici, koji nas uvelike osiromaše i ogole. Dovoljno je samo nakratko pogledati komentare na našim internetskim portalima.

Čovjek najčešće govori iz svoga srca i tako se prije ili kasnije pokazuje u pravome svjetlu, tko je zapravo i kakav je. Ponekad je dovoljno samo nekoliko neusklađenih riječi da se naizvan manifestira nesklad čovjekove nutrine.

Bože, koliko mržnje, netrpeljivosti, površnosti! Koliko ožiljaka i rana koji teško zacjeljuju… Zašto je to tako, zašto čovjek gubi tu sposobnost biti biće zdrave, lijepe i konstruktivne komunikacije? Dok o svemu ovome promišljamo, svoje misli želimo pretvoriti u molitvu: Gospodine, nauči nas ispravno komunicirati u međusobnom razumijevanju i poštovanju! Daj da sve više postajemo svjesni da je minimum poštovanja prema drugome, uvjet i put prema potrebnom susretu i dijalogu. Sve dok u razgovoru i općenju s drugim ne budemo polazili od onih pozitivnih pretpostavki o drugome, naši dijalozi i susreti, koliko god se možda i  potrudili dati im izvanjsku formu, zapravo će uvijek biti više monolozi ili pak pusta tlapnja. Može se čuti uzrečica da nas riječi izdaju. I zaista je tako. Čovjeka se prepoznaje po govoru. Čovjek najčešće govori iz svoga srca i tako se prije ili kasnije pokazuje u pravome svjetlu, tko je zapravo i kakav je. Ponekad je dovoljno samo nekoliko neusklađenih riječi da se naizvan manifestira nesklad čovjekove nutrine.

Sasvim konkretno govoreći, lako nam ide kad o drugima zborimo da nisu na visini zadatka, da nisu ljubazni, da bi trebali biti bolji i uviđavniji, dok istovremeno mislimo da smo sami pošteđeni tog istog kodeksa ponašanja. Odlika je oka o kojem nam Isus govori da vidi sve osim sebe sama. I oku je potrebno ogledalo da bi otkrilo istinu o sebi. Katkada se stvarno stječe dojam da posjedujemo dijagnozu i terapiju za druge, ali ne i za sebe. Oko koje je zamračeno, ugaslo je oko. Duhovna mrena na očima naše savjesti ne dopušta nam gledati dalje, više, u konačnici – u zrcalu ogledati sebe.

Dokle god naše oko bude tragalo za manama drugih, ne daj Bože, gajilo mržnju prema drugome, naš će pogled biti zao i neće nam biti moguće vidjeti svjetlo u drugome. Jedino oko koje zrači poniznošću te sviješću o vlastitoj bijedi, još uvijek je kadro, unatoč povremenim mrenama, vidjeti zrake Božje prisutnosti i njegova traga u braći i sestrama. Biti slijep pored zdravih očiju, nešto je za što smo čuli. Nešto je što govori o nutarnjoj sljepoći mnogih ljudi, koji se zatvaraju u mrak, u svoja lažna skloništa, sigurni da su u pravu. Da je njihova logika života, odnosno njihove riječi i geste, jedino što je mjerodavno i ispravno. Takvima jedino Bog može podariti unutarnje svjetlo i rasvijetliti tmine srdaca i nutrine. Znajmo stoga, dok o svemu ovome promišljamo, Isusa zamoliti da nam svima razbistri um i srce, kako bismo bili slobodni od mutnih pogleda, crnih raspoloženja i stavova. Kako bismo se, suobličeni Njegovom Božanskom Srcu, u susretu i u komunikaciji s drugima uzmogli tako i ravnati.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Drage Markovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.