Evanđelje

Sveti Luka nam govori da je Isus vodio razgovor sa svojim učenicima o hramu u Jeruzalemu. Počelo je kada su “neki ljudi govorili o tome kako je Hram ukrašen skupocjenim kamenjem i zavjetnim darovima”. Za Židove Isusova vremena, Hram je bio simbol potvrde njihova dugog saveza s Bogom kao Njegovim narodom. Bilo je to mjesto na zemlji gdje su se Bog i čovjek doslovno susreli, susret koji se događao jednom godišnje u njegovoj unutarnjoj odaji, Svetinji nad svetinjama, piše Catholic Exchange. Na Dan pomirenja, veliki svećenik bi ušao i prinio žrtvu za grijehe naroda, a Božja bi slava sišla i zasjenila “pomirilište” na Kovčegu saveza kad bi prihvatio žrtvu i dao oprost ( vidi Lev 16). Tijekom duge povijesti Izraela, Hram se počeo poštovati kao znak da ništa neće promijeniti Božji odnos s njegovim narodom. Kad bi Bog prebivao u njihovoj sredini, kako bi mogli biti išta osim sigurni u svojoj egzistenciji?

Hram je svojom ljepotom i svetim djelovanjem upućivao na nešto izvan sebe.

Ako to znamo, shvatit ćemo koliko je za svakoga bilo uznemirujuće čuti Isusovo zapanjujuće proročanstvo: “Doći će dani kada neće ostati ni kamen na kamenu koji se neće srušiti.” Naravno, to je izazvalo pitanja: “Kada će se to dogoditi? I kakav će biti znak kad se sve ovo bude trebalo dogoditi?” Možemo postaviti i sami pitanje: Zašto bi Bog dopustio da sveti simbol Hrama bude uništen?

U Isusovo vrijeme, Hram je zapravo postao prazan simbol. Bilo je malo strogosti u religiji Židova; postalo je u velikoj mjeri eksternalizirano (sjetite se Isusova čišćenja Hrama jer je trebao biti “kuća molitve”). Osim toga, žrtve u Hramu nikada nisu trebale biti same sebi svrha. Kako bi krv životinja u konačnici mogla iskupiti ljudski grijeh? Hram je svojom ljepotom i svetim djelovanjem upućivao na nešto izvan sebe. Kad je Isus došao na svijet, došao je kao ljudsko ispunjenje životinjskih žrtava. Nevina ljudska krv bi okajala ljudski grijeh u Novom savezu koji je sklopio s nama. Svojom smrću i uskrsnućem, On je postao novi Živi Božji hram, gdje se susreću Bog i čovjek – svi ljudi, ne samo židovski veliki svećenik. Vjernici, kako nam govori sveti Petar, sada se ugrađuju kao živo kamenje u ovaj duhovni Hram, mistično Tijelo Kristovo (vidi 1 Pet 2,5). Hram u Jeruzalemu više nije bio potreban; poslužio je svojoj svrsi. (Lk 21,5-19)

Gospodine Isuse, pomozi mi učiniti sve što mogu za širenje Radosne vijesti spasenja. Sada je vrijeme da budemo hrabri.

Ipak, zašto je Hram morao biti “srušen”? Zašto ga jednostavno ne čuvati kao relikt svete arhitektonske povijesti za Židove i cijeli svijet? Da bi odgovorio na ovo pitanje, Isus opisuje vrijeme užasnog nemira. Znamo da je On predviđao nadolazeći sud nad Jeruzalemom – Božju pravednu presudu za odbacivanje Isusa kao njihovog Mesije. U roku od samo jedne generacije ove izjave, za oko četrdeset godina, Rimljani su ušli u grad i opljačkali ga (70. godine). Od Hrama nije ostalo ništa osim dijela jednog zida (Zid plača, koji stoji i danas). Isusove riječi su se doslovno ispunile. Pljačkanju grada prethodile su tri godine strašnog kaosa unutar njegovih zidina. Mnogi pobunjenici tvrdili su da su oni Mesija poslani od Boga da vojno svlada rimske okupatore. Frakcije su se formirale i međusobno ratovale. Razorna glad postala je toliko jaka da je žrtvovanje životinja u Hramu prestalo jer više nije bilo životinja. Kad su Rimljani konačno ušli u grad, došlo je do krvoprolića. Zasigurno je bilo užasno. Hram je morao biti srušen ne zato što je zastario, već zato što je postao simbol neposlušnosti Božjeg naroda.

Međutim, vidimo kako je Isus rekao svojim učenicima da će “prije nego što se sve ovo dogodi” doživjeti vlastiti preokret zbog progonstva: “Predat će vas sinagogama i tamnicama i vodit će vas pred kraljeve i namjesnike zbog Mojega imena.” Također ih je upozorio da bi ih njihova vjernost Njemu mogla koštati odnosa s obitelji i prijateljima. Neki bi tako upoznali izdaju pa čak i smrt. Zanimljivo je da je Isus rekao učenicima da ne pripremaju svoju obranu unaprijed, jer “Ja ću vam dati mudrost kojoj će svi vaši protivnici biti nemoćni oduprijeti se” (vidi Djela 6,9-10, mučeništvo sv. Stjepana, kao primjer ispunjenja ovog obećanja). U nadolazećem vremenu kušnje za učenike bit će potrebna ustrajnost: “Svojom ćete se ustrajnošću spasiti.”

Znamo da kad god je Isus u Evanđeljima govorio o uništenju Hrama i nadolazećoj presudi nad nevjernošću Judinog saveza, On je također nagovještavao Božji konačni sud nad cijelim svijetom na kraju vremena. Židovi su vjerovali da je Hram arhitektonski mikrokozmos svemira – neka vrsta replike neba i zemlje, Boga i čovjeka zajedno. Ako je Hramu bilo suđeno da dođe kraju zbog neposluha, tako je i ovom svijetu. Dakle, iako je većina onoga što je Isus rekao o Hramu i sudbini Jeruzalema bila namijenjena ljudima koji su živjeli u njegovo vrijeme, riječi i slike sežu i daleko u budućnost.