¹² Jahve će se nas spomenut’
i on će nas blagoslovit’:
blagoslovit će dom Izraelov,
blagoslovit će dom Aronov,
¹³ blagoslovit će one koji se Jahve boje –
i male i velike.

¹⁴ Umnožio vas Jahve,
vas i vaše sinove!
¹⁵ Blagoslovio vas Jahve
koji stvori nebo i zemlju!
¹⁶ Nebo je nebo Jahvino,
a zemlju dade sinovima čovječjim.

¹⁷ Ne, Jahvu mrtvi ne hvale,
nitko od onih što siđu u podzemlje.
¹⁸ Mi živi, mi Jahvu slavimo
sada i dovijeka. Aleluja!

Psalam 115, 12-18

Dok razmišljam o svom životu prije osam do deset godina, shvaćam koliko je jednostavno bilo prakticirati svoju katoličku vjeru. Moj pogled na teologiju bio je vrlo jednostavan, vrlo linearan i jedva da je išta umanjilo moja čvrsta uvjerenja, piše J. Ewing s portala Catholic Exchange.

Kad se Sara rodila, osjećala sam da se vraćam osnovnim pitanjima koja su, u mom umu, bila riješena dok sam bila dijete. Pitanja nisu uvijek bila formulirana kao stvarna pitanja, već su često bila formulirana retorički, nikome posebno. Pitala bih se: „Tko je zapravo Bog? Zašto se sve ovo događa kada ništa od toga nema smisla?”

Neprekidno i tijekom proteklih nekoliko godina čitala sam svete spise, posebno psalme, koje sam jednom smatrala vrlo utješnim. Ali kad se netko uroni u čudnu vrstu tame, unutarnju pustinju u kojoj se sve osjeća i čini se šupljim ili naopako, čak mi ni pohvale psalmista nisu donijele radost – ili nadu.

To je ono što Mu je drago, naš povratak Njemu iznova i iznova, bez obzira na to kako se osjećamo ili kakva nas bol pogađa.

Maloprije sam čekala u redu da pokupim našu najmlađu kćer Veroniku iz predškolske ustanove. Bio je to trenutni odmor od strujanja zahtjeva koji se događaju kada majka ima više djece, većinom vrlo male. Palo mi je napamet toliko stvari koje su me opterećivale – od prijatelja koji su nedavno podijelili dijagnozu raka ili Alzheimerove bolesti ili bubrega, preko nestabilnosti političke klime u našoj zemlji, do skore smrti našeg voljenog psa.

I čula sam pjesmu na kršćanskoj radio postaji koja se temelji na Psalmu 115. Glazbeni umjetnik ju je predočio kratkim intervjuom u kojem je rekao: “Slaviti Boga odluka je koju donosimo usred nepoznatih prilika.” Činilo se previše pojednostavljeno, ali sam shvatio da je, bez obzira na to što se događa u nama ili oko nas, Bog dobar. Čak i kad život nije.

Ovdje psalmist kaže: “Gospodin će nas se sjetiti i blagosloviti nas”, pokazujući da je siguran u Božju dobrotu. Priznaje da vjernost Bogu ne uklanja mogućnost patnje, već da nas sam čin vjernosti približava Bogu. To je ono što Mu je drago, naš povratak Njemu iznova i iznova, bez obzira na to kako se osjećamo ili kakva nas bol pogađa.

Postoji nada u podizanju srca prema nebu: „Znam da si dobar, Bože. ne znam što radiš. Zapravo mrzim ovo što se trenutno događa, ali znam da si dobar.” Zato je kršćanski svjetonazor od vitalnog značaja u ovim vremenima. Uskrsnuće moramo nositi u svojim mislima i srcima. Bez toga, život – i vjera – su besmisleni. Nemamo ništa što bi nas održavalo ili davalo smisao lošim stvarima u svijetu.

Psalmist također kaže da “nebesa pripadaju Gospodinu”, ali da je zemlju dao Adamovoj djeci. Nakon toga logično zaključuje da mrtvi ne mogu hvaliti Boga nego samo živi. Ovdje se ponovno javlja žar i odanost, čak i apel Bogu.

Psalmist želi da razmišljamo o takvim stvarima, da budemo odlučni živjeti potpunije i da nas privuče ono što daje život, a ne smrt.

Postoje trenuci kada sve što možemo učiniti je zahvaliti Bogu što živimo, dišemo, još uvijek stojimo. Ne moramo biti jaki. Naša vjera ne mora biti nepokolebljiva. Poanta je u tome da, što smo slabiji, to su veće šanse da padnemo u Isusovo srce. Shvaćamo, kada slavimo Boga u jami beznađa, da smo krhki i ograničeni. Trebamo Spasitelja.

A ima dana kada možemo podići oči prema nebu i kroz suze reći: “Gospodin će nas se sjetiti i blagosloviti nas.” Moramo li osjetiti njegovu istinu? Ne. Moramo li vidjeti dokaze? Ne. Jednostavno gledamo naprijed u uskrsnuće i znamo da svi završeci imaju početke, da dobro može proizaći iz naše patnje, da smrt, zapravo, vodi u vječni život.