Gospina krunica toliko je omiljena i raširena molitva, posebno u našem hrvatskom narodu. Iako je tako često molimo, ili upravo zbog toga, zna nam se dogoditi da je molimo, ali nam je pamet negdje drugdje, „raspe nam se“, kako to slikovito reče jedna pobožna starica. Da bismo to spriječili, dobro je sjetiti se kod pojedinog otajstva – uz razmišljanje o onomu što se tu događa s Isusom i Gospom – također kada se nešto događa, gdje, u kojim okolnostima, u kojem vremenskom razmaku jedno od drugoga, kako bismo si sve to bolje predočili i tako dublje ušli u molitvu. Tako ćemo lakše svoje misli vezati upravo uz ono što molimo. Evo malih razmišljanja i poticaja prema otajstvima i deseticama Gospine krunice koje donosi Nedjelja.ba.

Radosna otajstva možemo i ovako razmatrati.

Prvo se otajstvo zbiva 25. ožujka navještenjem arhanđela Gabrijela bl. Djevici Mariji. Mjesto zbivanja: Nazaret u Galileji, vjerojatno u kućici u kojoj Marija živi. Vrijeme: jutro ili večer; vjerojatno neko molitveno vrijeme. Anđelovu poruku znamo. Gospa bi trebala postati Majkom Isusa, Sina Božjega. Marijino pitanje kako će to biti i pristanak također poznajemo. Svega se toga sjećamo dok molimo prvo radosno otajstvo o Isusu: Koga si, Djevice, po Duhu Svetome začela. Prenesimo se u duhu i mislima u Gospino društvo!

Drugo se otajstvo događa uskoro nakon toga: možda koji dan (ili tjedan) poslije, kada Marija žuri u pohod svojoj rođakinji, također trudnici, Elizabeti, majci Ivana Krstitelja, već ženi u godinama. Mjesto zbivanja: cijeli put od Nazareta do Ain Karima u blizini Jeruzalema. U ono vrijeme velik i dug put. Vjerojatno ju je i Josip pratio jer žena nije smjela sama putovati. Marija nosi radosnu vijest – muštuluk što bismo mi u Bosni rekli – svojoj rođakinji. To je ono čega se spominjemo moleći i misleći na Gospinu radost i na Isusa kojega majka tek začeta nosi pod srcem: Koga si,  Djevice, Elizabeti u pohode nosila.

Treće se otajstvo, Isusovo rođenje, zbiva gotovo devet mjeseci nakon drugoga. Isus se rađa u Betlehemu, u „zemlji Judinoj“. Noć je, svi već spavaju, jedino pastiri i anđeli ne: pastiri koji bdiju kraj svojih stada i anđeli koji tu noć „dežuraju“ jer će u ponoć trebati zapjevati sa svim nebeskim korovima „Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima dobre volje“. Kakav veličanstven nebeski božićni koncert na zemlji! Božić je, rođendan Isusov. Nebo je obasjalo i obradovalo zemlju. Vjernici na to radosno misle moleći treće otajstvo radosne krunice: Koga si, Djevice, rodila.

Četvrto. Prolazi 40 dana, prolazi propisano vrijeme čišćenja žene nakon poroda prema Mojsijevu zakonu. Vrijeme je da Gospa svoga prvorođenca prikaže Bogu u Njegovu Hramu i prinese žrtvu otkupnicu, dvije skromne ptice: par grlica ili golubova. Sveta Obitelj dolazi u Hram: Marija i Josip s malim Isusom u naručju. Eto ih u Hramu u Jeruzalemu, u najsvetijem mjestu za Židove. Bogu prikazuju najvrjednije što imaju: svoga sina koji je njihov prvorođenac. A prvorođenac je kod Židova bio nešto posebno veliko. To dijete je i Jedinac nebeskoga Oca i Spasitelj svijeta. Kad su obavili što su trebali, vraćaju se kući. A mi kao da stojimo negdje uz neki hramski stup i sve to gledamo moleći: Koga si, Djevice, u Hramu prikazala.

Peto. Prođe od toga 12 godina. Dijete je stasalo i napredovalo. Sada je već dječak. Prvi put pridružuje se odraslima i ide u Hram. Otada ići će svake godine jer na to ga njegova vjera obvezuje. Ali ovo je poseban Dječak. Umjesto da se drži mamine suknje i s roditeljima ide kući, on ostade u Hramu. Među uglednicima razgovara o vjeri, pita i odgovara, a svi se čude kako pametno razmišlja i govori. Njemu ugodno, a roditeljima strašna muka kada nakon dana hoda vidješe da ga nema. U tjeskobi žure natrag tražeći ga. Majka ga tek brižno priupita zašto im to napravi, a on se pravi nevješt: „Pa zar niste znali da moram biti u kući Oca svojega?“ Kao da im reče: „Vi volite svoju kuću – i ja svoju!“ Oni ne razumiju, ali šute. Ipak je to happy end; svi sretni vraćaju se u svoj Nazaret. Tu radost doživljavamo i mi sa Svetom Obitelji moleći: Koga si, Djevice, u Hramu našla.

A jesmo li zapazili da je u ovim radosnim otajstvima Marija u gramatičkom „aktivu“, a Isus u „pasivu“: Marija začinje, nosi u pohode, rađa, prikazuje i nalazi u Hramu, dakle ona je u prvom planu, ona je aktivna, a Isus biva začet, nošen, rođen, prikazan i pronađen u Hramu? I još nešto: da žalosna otajstva krunice zapravo počinju već kod petog radosnoga, kada se dječak Isus izgubio i Marija ga blago prekorava: „Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“ (Mt 2,48).

Žalosna otajstva možemo popratiti ovim mislima

Prvo. Isusu su 33 godine. Mjesec je nisan (otprilike naš travanj). U mislima smo u Getsemanskom vrtu blizu potoka Cedrona, podno Maslinske gore. Prošla je Posljednja večera Velikog četvrtka. Pun mjesec izroni iza oblaka pa ponovno nestane. Ugodna je i topla večer. Isus s prijateljima s kojima je slavio oproštajnu večeru silazi iz Jeruzalema, prelazi potok Cedron i ulazi u Maslinski vrt. Oni su pomalo pospani nakon ugodne večere i poneke čašice, a on zna kakve ga strahote čekaju. Moli barem najbliže prijatelje neka bdiju s njim, jer mu je „duša nasmrt žalosna“. Želi njihovu blizinu, njihovu prijateljsku sućut. Oni se trude, ali osvaja ih ugodan san. Isus ostaje sam i osjeća tjeskobnu napuštenost od svih. Kao da se s Mjesecom iza oblaka sakrio i sam nebeski Otac. Oblijeva ga krvav znoj od muke. Na sve to mislimo (i ponekad kunjamo poput apostola jer duh nam je doduše voljan, ali je tijelo slabo kao i njima) moleći prvo žalosno otajstvo: Koji se za nas krvlju znojio.

Drugo. Nije puno vremena prošlo, tek koji sat. Isus je izdan i uhićen, odveden, na brzinu osuđen i izručen na milost i nemilost grubim vojnicima. A oni milosti ne poznaju: smišljaju što originalnije načine zlostavljanja. On je igračka u njihovim rukama. Rano je jutro. Bičuju ga bičevima s olovnim šiljcima koji paraju njegova leđa i stvaraju duboke rane. On krvari, sve ga boli, ali šuti i trpi. Vezan je, iako ne bi pobjegao ni da je slobodan. Sve dragovoljno prihvaća. Ali da boli – boli! Koji je za nas bičevan bio, molimo mi drugo žalosno otajstvo misleći na tu Njegovu veliku ljubav.

Treće. Vojnici su se tek zasitili jedne okrutne igre, a sjetiše se druge. Prošlo je samo pola sata ili sat vremena. Idemo okruniti „kralja“, povikaše oni. Krunom od trnja. Bode, boli, krv curi niz Isusovo lice i lijepi se po odjeći. Isus tiho uzdahne i šuti. Odlučio je podnijeti sve što ljudska zloba može smisliti. Ne da se zlom pobijediti. Kao da stojimo u prikrajku gledajući sve to, suosjećajući s Isusom i moleći: Koji je za nas trnjem okrunjen bio.

Četvrto. Sad sve ide svojim tijekom. Pilatova osuda se zna: „Neka se razapne!“ Ali mučilo ima sam odnijeti na vrh brijega iznad grada, na Golgotu, na mjesto Lubanjsko. Isus je već posve oslabio od mučenja, žeđi i nespavanja. On hoće, ali tijelo otkazuje. Pada, ali ustaje i nosi križ do vrha. Više i ne čuje poruge, jedva i vidi malobrojne sućutnike koji ga žale, pa i Šimuna Cirenca koji mu pomaže; u mislima mu je samo volja Očeva – izdržati do kraja i spasiti svijet. To promišljamo moleći četvrto žalosno otajstvo. A kako biti ravnodušan moleći: Koji je za nas teški križ nosio?

Peto. Nakon sat vremena mukotrpna uspinjanja s teškim križem na ranjavim ramenima, stiže Isus na odredište. Slijedi završna scena. Završna i najstrašnija: razapet će ga i podići neka tako viseći, skonča u mukama i u ruglu. Boli su jezive, ali On se ne tuži, nego se izručuje Ocu: „Ne moja, nego tvoja, Oče, volja neka bude!“ I najbliži su ga napustili, osim Majke žalosne i Ivana, vjernog prijatelja, i još ponekoga. Prikivaju ga na križ. Otac nebeski spustio je tamu na zemlju da ne gleda muke Sina svoga, a On dovršava svoj život molitvom za mučitelje i s povjerenjem predaje duh u ruke Očeve. Zemlja takve molitve još čula nije! To je onaj Koji je za nas raspet bio.

A svaki put ponavljamo da je sve to „za nas“: i krvavi znoj, i bičevanje, i sve druge muke, sve do razapinjanja i okrutne smrti. Za nas, ne zaboravimo to! A sada je Isus i te kako „aktivan“, iako trpi kad je „bičevan“ i „raspet“; On je onaj koji sve to prihvaća i trpi – za nas! Tko ima imalo duše, mora s Isusom suosjećati i zahvalan mu biti.

A Slavna nas otajstva podsjećaju na Isusovu veličanstvenu pobjedu.

Prvo otajstvo. Prošla su tri strašna dana za Isusove prijatelje i učenike, posebno za Njegovu majku. Počelo je u četvrtak navečer, završilo u noći prije nedjeljnog svitanja. Na strašnu muku svoga Sina Bog odgovara najvećim slavljem. Bog ga je uskrisio; ništa mu više ne može naškoditi: ni protivnici, ni mržnja, ni bol, ni smrt – ništa ga od toga više ne dotiče. Isus je pobjednik. On, koji je od mrtvih uskrsnuo. I mi s njime. Aleluja! Molimo to, a teško nam je u to povjerovati. Ali istina je to s kojom stoji ili pada naša vjera, uči nas veliki Pavao. Dogodilo se ono što je Isus sam navijestio. Molimo to otajstvo s oduševljenjem, radosno i zahvalno!

Drugo. Nevjerojatno se dogodilo. Iako je najavljeno, teško je u to povjerovati. Kako apostolima tada, tako i nama danas. Isusu treba punih 40 dana da uvjeri sve nevjerne i slabovjerne, od Tome do svih ostalih učenika, da se sve dogodilo kako bi se „ispunila Pisma“, tj. Božji plan. Kod Boga nema slučaja. Vrijeme je da i apostoli „odrastu“ i preuzmu svoju ulogu. Isus je svoje učinio i vraća se Ocu. Nestaje ispred očiju svojih učenika. Oni gledaju zbunjeni. Ali ne koristi samo u nebo gledati; valja gledati u zemlju na kojoj sada oni imaju svoju zadaću: biti svjedocima da je Isus uskrsnuo i pobijedio zlo, grijeh i smrt. On, koji je na nebo uzašao, molimo mi u drugom otajstvu slavne krunice i svega se toga prisjećamo.

Treće. Isus nestade u oblacima i ode na nebo. Započinje razdoblje njegovih apostola, razdoblje Crkve. Znaju oni da svoju zadaću nisu u stanju sami učiniti. Zna to, dakako, i Isus. Obećao im je, i deset dana kasnije šalje im Duha Svetoga, da im bude snaga i vodi ih dokle bude svijeta i vijeka, dok bude Kristove Crkve. Isus sjedi s desne nebeskoga Oca, a Duh Sveti djeluje u apostolima i u cijeloj Crkvi. Što su apostoli primili na Duhove, mi to primamo u sakramentu potvrde. Moleći treće otajstvo s Gospom, Majkom Crkve, mislimo na Isusa koji nam je Duha Svetoga poslao. I zahvaljujemo mu za to.

Četvrto. I, kao što je s Gospom, u radosnim otajstvima, počela krunica, s njom i završavamo u slavnim. Isus je ispunio svoju zadaću i kod Oca je. I Gospa je izvršila sve što joj je bilo naviješteno po riječi anđelovoj, zapravo po riječi Božjoj. Što bi ona više radila na Zemlji? A pogotovo u zemlji? Ne da Isus svoje Majke u grob. Uzima je u nebesku slavu, nju bezgrješnu i vjernu službenicu Gospodnju. Bog nikomu ne ostaje dužan. Velikodušan je u svome daru kako se ne usudimo ni pomisliti. Toga se radosno sjećamo kad molimo četvrto slavno otajstvo: Koji je tebe, Djevice, na nebo uzeo. A kada se to točno dogodilo, ne znamo. Znamo samo da je to bilo po okončanju Marijina života na zemlji.

Peto. A peto je otajstvo zapravo samo vjera Crkve da je Božja velikodušnost nenadmašna. Gospi je uzvratio kako to samo Bog može: okrunjena je na nebu za kraljicu, kao što je njezin sin Isus okrunjen krunom Kralja svega stvorenoga. Ona svijetom kraljuje moleći i zauzimajući se za naš svijet. Za tebe, za mene, za svakoga čovjeka. Zato zahvalno molimo peto slavno otajstvo: Koji je tebe, Djevice, na nebu okrunio. Kada je to bilo? U nebu nema „kada“, nema vremena. Kod Boga je sve – zauvijek. I zato ni radosti niti slavlju nema kraja.

A neće biti kraja – nadamo se – ni moljenju Gospine krunice i slavljenju onoga što je Isus za nas učinio, a Gospa mu pripomogla, dokle god bude vjerničkoga hrvatskog i drugih vjerničkih naroda. Časteći Gospu, našu majku, slavimo Boga. Što ima veće i ljepše od toga!