Pred nama je vrijeme došašća, vrijeme iščekivanja, vrijeme budnosti. Upravo nas ova prva nedjelja došašća poziva nas na budnost. „Bdijte! Budite pripravni“, kaže Isus u Evanđelju, jer vrijeme u kojem živimo potiče na spavanje, na zanemarivanje bitnoga, na opojnost  besmislom. A upravo u takvo stanje naše uspavanosti, naše obamrlosti i lijenosti Isus ulazi s jasnim ciljem: da nas probudi na novost života. On dolazi uvijek iznova među nas „da život imamo, u izobilju da ga imamo“. 

Dok promatramo naše društvo, medije, institucije, koji nam na beskrajno mnogo načina pokušavaju prezentirati stvarnost drukčijom, relativizirajući mnoštvo onoga nama svetoga, nastojeći prevariti čovjeka i podvaliti mu grešnost za svetost, prazninu za puninu, nebitno pod bitno, a bitno kao ono usputno – osobito u ovo vrijeme adventa koje je pred nama – došašće nam još više treba biti poticaj da se vratimo svojoj nutrini, da provjerimo središte svoga bića; da imamo odvažnosti pogledati sebi u lice, ali sebi i u srce; da se ne bojimo biti ono što jesmo – djeca Božja. Da se zbog svojih slabosti stalno ne ispričavamo riječima pjesme „sjeti se da sam samo čovjek“, jer Isus nas ne zaboravlja podsjećati da nismo samo ljudi od krvi i mesa, već da smo Bogu slični, Onome koji nas je na sliku svoju stvorio. Podsjeća nas da smo djeca Božja, a upravo tu leži naša moć, sposobnost, snaga, odvažnost da se izdignemo iznad ovoga svijeta, da se probudimo i osvijestimo da je sam Bog došao među nas i želi ostati s nama jer je Emanuel – „Bog s nama“, i za nas, u svim segmentima našega života i postojanja.

Došašće nas stoga poziva da jedni drugima, više nego inače, budemo „sol zemlje i svjetlost svijeta“, ne zaboravljajući Kristov zadatak na koji smo pozvani i mnogima poslani da posvjedočimo Radosnu vijest Božje nazočnosti među nama; da se odmaknemo od svakodnevnog crnila i pesimizma, depresivnih i ispraznih misli, riječi osude i ocrnjivanja drugoga i budemo navjestitelji ljubavi i mira ljudima oko sebe; da im posvjedočimo da nam Bog ne ide ususret uzalud, nego je s nama i u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, u besmislenosti našega života, osobito onda kad nas pritišću svakodnevne poteškoće; da je s nama i u bolesti i u patnji, i u tuzi i u boli; da jedino Bog može unijeti mir u naša srca, svjetlo u tmine naših života. Zato nam ide ususret. A došašće je vrijeme našega iščekivanja toga susreta. Susreta koji se već dogodio, i događat će se sve dok je svijeta i vijeka.

No, imamo li uopće vremena za susret s Gospodinom? Imamo li želje susresti se s Njime jer danas često živimo na način da za ono bitno u nama nemamo vremena. Često nam se danas događa da „nemamo vremena“ ni za sebe, još manje za druge, a najmanje za Boga. Zaraženi smo jurnjavom bez granica. A onda kad i dođe mala utiha u našoj životnoj jurnjavi, kao da se više ne snalazimo, jer smo premoreni jurećim tempom života ili nas je pak strah tišine i smirenosti na koje nismo navikli. Upravo je zato dobro, slušajući ove liturgijske tekstove prve nedjelje došašća, zaustaviti se i naći vremena za podizanje pogleda prema Gospodinu, od kojega dolazimo i kojemu se vraćamo, da u ovom hodu kroz zemaljski život, ne živimo bez Njega, već da, naprotiv, hodimo s njime, upravo kako kaže prorok Izaija: U Gospodnjoj hodimo svjetlosti. U ovo doba došašća, kad palimo svijeće na vijencima, možemo si postaviti pitanje: Gdje je svjetlo u mom životu? Evo kratke priče: 

Grupa ljudi zalutala je u katakombama i nikako nisu uspijevali pronaći izlaz. Počeo ih je hvatati strah, jer im se baklja polako gasila. Kako će ikada više izići ako ostanu bez svjetla? Kako će se kretati u potpunom mraku? Što ako padnu i ozlijede se? I tko zna kakva se sve stvorenja kriju u ovoj tami? Što se više baklja gasila, strah je rastao i postajao nepodnošljiv. Mrak ih je doslovce počeo gušiti. Naposljetku dogodilo se neizbježno. Zadnji titraji plamena su nestali i prekrila ih je tama. Ukočeni od straha i suočeni sa svojim najcrnjim mislima stajali su jedno vrijeme. No, nakon nekog vremena, kad su im se oči priviknule na tamu, u daljini su ugledali vrlo slab tračak svjetlosti. Isprva nisu mogli vjerovati, no, obzirom da su svi vidjeli isto, odlučili su oprezno krenuti u tom smjeru. Nakon nekog vremena postalo je jasno da se približavaju izvoru svjetlosti. Ohrabreni, nastavili su dalje i ubrzo pronašli izvor svjetla. Bilo je to sunce, koje je ulazilo kroz jedan otvor, dovoljno velik da kroz njega izađu. Nakon što su izišli i izgrlili se od sreće, jedan od njih reče: „Znate li da vjerojatno nikad ne bismo pronašli ovaj izlaz da nismo ostali bez svjetla?“

Iščekivanje Svjetla nad svjetlima – samoga Gospodina jest srž došašća koje je pred nama

Draga braćo i sestre, ne kaže se uzalud da se upravo u tami najbolje vidi svjetlo. I baš zato u ovo doba, u zimu, kad je najduža noć, kad je tama na vrhuncu, dobivamo nagovještaj dolaska najvećeg svjetla – Krista Isusa. Taj nagovještaj, to iščekivanje Svjetla nad svjetlima – samoga Gospodina jest srž došašća koje je pred nama. I upravo zato, umjesto da grčevito stišćemo baklju u ruci u strahu da će se ugasiti, bolje bi bilo da se trgnemo iz svoje uspavanosti, iz svoga samosažaljenja i da hrabro kročimo naprijed, s povjerenjem u mudrost koja je veća od ljudske – da hodimo ususret Gospodinu. A tko traži Gospodina iskrena srca, tko otvoreno suša njegov glas, tko slijedi njegovo svjetlo, makar ponekad skrenuo s puta ili se umorio – neće se zauvijek izgubiti. Dakle, nema straha. Nema tjeskobe. Samo hrabrost i povjerenje u Boga, upravo onako kao što je rekla poznata svetica dvadesetog stoljeća Edith Stein: „Bog zna što namjerava sa mnom. Nije potrebno da se ja oko toga brinem.“ Nemojmo se brinuti tjeskobno. Odbacimo strah i tamu, a zaodjenimo se na početku ovog došašća Isusom Kristom i u njegovoj hodimo svjetlosti!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Josipa Filipovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.