Katolički teolog i bibličar Fridolin Stier (Karsee, 20. siječnja 1902. – Tübingen, 2. ožujka 1981.) bio je profesor Svetog Pisma na Sveučilištu u Tübingenu. Široj publici postao je poznat po prijevodu Novoga zavjeta na njemački koji je objavljen nakon njegove smrti, a koji se strogo pridržava izvornog grčkog teksta.

Fridolin Stier

U glavi mi nastaje jedna priča. Priča se zove: Božja riječ dolazi u grad. Vidim likove, prizori lebde preda mnom. Odjednom se pročula glasina, projurila je gradom, nije htjela više šutjeti. Crkvene su novine upozoravale: Neka se nitko ne vara! Božja riječ uopće ne može „doći”, ona je došla, davno je došla. Posjedujemo je u svetim knjigama, a imamo i stručnjake da je poslože, postave, prilagode za „laike”. Ali Božja riječ ipak dođe u grad. Pokuca na vrata žene čiji je suprug bio alkoholičar.

Vrata se otvaraju.
– „Što želite?” pita žena, „Osoba iz Skrbi za alkoholičare već je bila tu! Što želite, tko ste Vi zapravo?”
– „Najavljena sam, zar ne znate? Ja sam Božja riječ.”
– „Eh! A Vi ste to? Svi Vam imaju nešto za reći, riječi, riječi… ništa osim riječi! A djela ništa”.
– „Ali dopustite mi da uđem, imam Vam reći jednu vrlo osobnu riječ, odnosno sebe u osobi. Ako me poslušate, nešto će Vam se promijeniti…”

U nastavku slijede posjeti kršćanskom političaru, menadžeru, liječniku… na kraju je pozvana u Crkvu. Bila je nedjelja. Božja riječ dolazi u gradsku crkvu. Svećenici joj priređuju svečani doček. Pripremljeno joj je prijestolje na koje je postavljena. Zapalili su za nju i tamjan. A onda
propovjednik nastavi hvaliti Božju riječ, objašnjavajući da ona govori drevnim jezikom pa je tako posudila jezik propovjednika kako bi je svi razumjeli. I tako je on o njoj govorio, no Božja riječ sama nije došla do riječi. Ljudi su to primijetili. Propovjednikov govor bio im je ustajao i počeli su zazivati ​​Riječ. Riječ, vikali su, Riječ! Ali Božja riječ više nije bila u crkvi. Produžila je dalje. Na prijestolju je ležala neka stara
knjiga…

Uputi se ona proučavatelju Božje riječi.
– „Oh, tu ste”, reče teolog, „čekao sam Vas, jer imam pitanje za Vas”.
– „Pitajte”, kaza Božja riječ, „drago mi je, Vi ste prvi, otkako sam ovdje, koji me želi nešto pitati. Drugi su samo govorili o meni.”
– „Ja Vas, dakle, pitam”, reče teolog, „što Vi, pored svih drugih ljudi, imate tražiti kod mene koji Vas poznajem od korica do korica. Sigurno znate za moju stručnu knjigu o Vama. Nedostaje li u njoj nešto?”

– „Ništa ne nedostaje, osim najvažnije stvari: Mene! Mene u njoj nema. Istraživali ste me i saznali mnogo o meni, ali nikad me niste tražili. Istraživali ste me, niste se prestali hrabro hvatati u koštac s raznim problemima koje ja Vama i Vama sličnima stalno postavljam, neke ste od njih pametno rješavali. Ali kad god čujem Vas i Vaše kolege da pričate o meni, o mom podrijetlu, mojim likovima, mojoj lutajućoj i aktivnoj povijesti, osjećam se pomalo čudna sama sebi.”
– „Stanite, recite mi zašto?”
– „Vidite, Vi me niste ‘prepoznali’ onako kako bih ja željela biti prepoznata. Jer ja nisam od
onih o kojima se može pričati, a da me se time ne prekine u govoru.”
– „Ja sam Vas prekidao? Tražio sam istinu o Vama, i kao što ste upravo priznali, s nekim uspjehom. Ne razumijem Vas.”
– „Tu smo, dakle: razumijem da me ne razumijete, Vi to gotovo da ne možete! Jer uvijek me režite tri koraka podalje. Prigovarate mi, napadate me i uživate u zadovoljstvu suočavanja s istinama o meni. Ali ne dopuštate da Vam se sama približim. A upravo je to ono što želim.

Da, želim doći do Vas i do Vama jednakih. Vi govorite o meni, ali ja, ja, Božja riječ, govorim Vama, govorim Vam se, zbog toga sam došla. Pitate me što tražim kod Vas, sad znate: Vas, tražim Vas! A ako želite znati i više: htjela bih govoriti upravo kroz Vas.”
– „No, bilo bi to proročanstvo”, pobuni se čovjek, “gdje je tu teologija?”.
– „Gledate je“, odlazeći reče Božja riječ.

Kasnija verzija posjeta bibličaru: A onda Božja riječ dođe do poznatog bibličara čija je knjiga o prirodi i djelovanju Božje riječi trebala uskoro izaći. „Došli ste mi u pravo vrijeme”, reče profesor, „za moju knjigu ste već čuli? Rado bih Vam pročitao nekoliko stvari.” Božja riječ odgovori potvrdno: „Pročitajte, gospodine profesore, pretvorila sam se u uho.” On je čitao, ona je šutjela. Kad je završio čitanje i odložio rukopis, podiže  i ugleda njen pogled… Ne usudi se pitati. Napokon progovori Božja riječ: „Majstorski, gospodine profesore, moj kompliment! No razumijete li? Znate, promatrana, raspravljana, opisana kao predmet, osjećam se čudno, gotovo kao da gledam vlastiti leš… Jednom ste napisali, a to smatram vrlo zgodnim, da ja prvenstveno ne želim otkrivati​​ istine (istine valja razumjeti kao istinite, rekli ste), nego da radije želim same ljude. To je to, gospodine profesore, upravo to!” I opet onaj pogled. Božja riječ se usta i pođe prema vratima. „Što hoćete od mene?”, viknuo je profesor za njom. „Želim Vas“, reče Božja
riječ, „Vas!” Vrata se tiho zatvore

(Fridolin Stier, 14. prosinca 1968.)