Franjo Solano rođen je 10. ožujka 1549. godine, u mjestu Montilla kod Cordobe, u španjolskoj pokrajini Andaluziji, u obitelji dobrostojećih roditelja Mateja Sancheza Solana i Ane, rođene Jiménez.

Prvo školovanje stekao je kod isusovaca. Kad mu je bilo 20 godina stupio je u franjevački Red male braće u samostanu sv. Lovre u rodnome mjestu Montilli. Prve redovničke zavjete položio je 25. travnja 1570. godine. Završio je filozofske i teološke studije te bio zaređen za svećenika. Mladu misu slavio je na blagdan sv. Franje Asiškoga 1576. godine.

Pet godina nakon toga imenovan je učiteljem novaka sa zadatkom da buduće franjevce odgaja u Kristovom duhu i priprema ih za apostole Kristove. Kad je u gradiću Montoru buknula epidemija boginja, on se prvi javio da dvori bolesnike. Nije se bojao da će se zaraziti.

Tjerala ga je ljubav prema Kristu i bio je spreman radi Krista izložiti se svakoj pogibelji.

Jedno vrijeme bio je u samostanu u Zubiji kod Granade, gdje je bio poznat kao izvrstan i rado slušan propovjednik. Uz to je i brinuo za bolesnike i zatvorenike. Bio je socijalno osjetljiv pa je želio Kristovo Evanđelje donijeti i onima najugroženijima i najpotrebnijima. Želio je poći u misije, stoga je zamolio poglavare da mu dopuste da pođe u Afriku. Međutim oni su smatrali da je potrebnije da pođe u Južnu Ameriku, što je on poslušno prihvatio.

Brodolom – prvi apostolat

Sa skupinom od jedanaest misionara, koju je predvodio kustos iz Tucumana o. Baltazar Navarro, pošao je brodom u Ameriku 28. veljače 1589. godine, i već u svibnju iste godine stigao u Cartagenu u Kolumbiji. Odatle je pješice otputovao u Nombre de Dios u Panami, da bi došao na obale Tihoga oceana.

Ukrcao se na galiju 1589. godine i uputio se u Peru, međutim doživjeli su brodolom kod otoka Gorgone uz Kolumbijsku obalu. Svi putnici, među kojima je bilo i 80 crnačkih robova, bili su srećom spašeni.

Franjo je brodolomcima postao pravi duhovni vođa i socijalni skrbnik.

Poučio ih je o vjeri i krstio ih. To je bio njegov prvi apostolat u Americi.

Nakon dva mjeseca čekanja putnici su se uspjeli ukrcati na drugi brod koji ih je odvezao do luke Paita u sjevernom Perùu. Franjo je odatle nastavio put pješice do Lime, gdje su bili njegovi poglavari, koji su ga odredili za misionara u 3.000 kilometara udaljenom Tucumanu. Putovao je preko Anda pješke i nešto jašući. Bio je to vrlo naporan put.

Misionarsko djelovanje

Franjo je stigao u Tucuman u studenom 1590. godine i bio mu je povjeren rad na velikom teritoriju koji danas obuhvaća sjevernu pokrajinu Argentine. Dao se na posao, osnivao je misijske postaje i obavljao apostolat među Indijancima kojih je obratio i pokrstio 200 tisuća. Godine 1592. imenovan je vizitatorom misija u Tucumanu pa se tako njegov rad proširio i na bijelce.

Godine 1595. pozvan je natrag u Limu gdje je imenovan gvardijanom samostana sv. Marije od Anđela. Nakon 7 godina premješten je za gvardijana u Trujillo, a 1604. godine vratio se, po potrebi, u Limu. Obilazio je ulice i s raspelom u ruci propovijedao. Bio je strog prema sebi, a prema drugima radostan.

Svirajući violinu unosio je radost među svoju franjevačku braću i ostale ljude koje je sretao.

Posljednje godine svoga života posvetio je slavi Božjoj. Često je govorio: „Neka bude slavljen Bog!“ Umro je u glavnome gradu Perua, Limi, 14. srpnja 1640. godine. Na samrti su mu subraća po njegovoj želji otpjevala Credo, nakon čega je rekao „Neka bude slavljen Bog!“ i preminuo.

Nazivaju ga „apostolom Južne Amerike“, „čudotvorcem Novoga svijeta“ i „zaštitnikom franjevačkih misija“. Zaštitnik je i pojedinih južnoameričkih gradova Perua, Bolivije, Paragvaya, Urugvaya, Čilea i Argentine. Papa Benedikt XIII. ga je, prije 300 godina, 27. prosinca 1726. godine, proglasio svetim.

Na slikama ga najčešće prikazuju s raspelom u ruci i kako Indijancima naviješta Evanđelje.

Citiramo iz Životopisa sv. Franje Solana: „Premda je čitav život Božjeg čovjeka Franje Solana bio križ i mučeništvo, ipak je dva mjeseca prijelaza iz ovoga života, da bi postigao božansko obećanje cijenom kršćanske ustrpljivosti, osjetio teške bolove kojima je pridošla visoka ognjica te ga je posve prikovala uz krevet. Nikad ga bolest nije mogla odvojiti od molitve, ali u te posljednje dane tako je u njemu uzavreo polet motrenja te se činilo da se neprestano kreće među anđelima, pa se vjerovalo, i prema sudu liječnika, da konačno napustivši tjelesne potrebe produljuje život na čudesan način. Velikom je nježnošću ponavljao usvojenu molitvicu: ‘Neka je hvaljen Bog!’“