"Sigurno bi im bilo mnogo lakše s nama kad bismo pokazivali veću radost i zahvalnost nad životom. I sami osjećamo kako nam je lako biti uz ljude koji su vedri i radosni, koji na evanđeoski način vole sebe. Rado se s njima družimo. A kako nam je teško uz ljude koji nikad ničim nisu zadovoljni", misli su fra Zvjezdana Linića, osnivača Kuće susreta Tabor, koja se nalazi uz franjevački samostan u Samoboru. Pročitajte njegovo poticajno promišljanje!
U okolnostima u kojima živimo, cijela naša domovina Hrvatska sa svim svojim građanima trebala bi duhovnu obnovu kojom će se izliječiti od depresije i nesposobnosti da optimizmom darivamo ljude oko sebe. Sve zapravo počinje od svakog čovjeka pojedinca. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!
Moram priznati da mi je bilo teško razumjeti Isusovu riječ: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! To znači da moram najprije znati što to znači ljubiti samoga sebe. Ne vjerujem da je pritom Isus mislio na neki narcisoidan osjećaj udivljenja svojim izgledom; jednako tako znam sigurno da Isus nije nipošto mislio na bilo koju vrstu sebične okrenutosti prema sebi, a prema onoj ljudskoj varljivoj uzrečici koju čak neki pripisuju Bibliji: I Bog je najprije samom sebi bradu stvorio!
I vidje Bog da je jako dobro!
Sve je to šuplje u odnosu prema temeljnim istinama evanđelja koje neprestano potiče na darivanje i na život za drugoga. A ipak je to rečeno. Neke poruke iščitavam već u pjesničkom opisu stvaranja svijeta. U šest dana stvaranja pisac dodaje svakom danu kako je Bog vidio da je dobro. A kad je na kraju ostvario svoje posljednje djelo i stvorio čovjeka u koga je ugradio tajnu i svoga bića, onda dodaje pisac: “I vidje Bog da je jako dobro!” Očito iza toga stoji određena poruka.
Jako smo skloni diviti se Plitvicama i Kornatima, Velebitu i slapovima Krke, umjetničkim djelima pojedinih stvaralaca, a manje smo skloni diviti se čovjeku kraj sebe, ili još teže diviti se sebi kao Božjem stvorenju. A ipak je Bog u čovjeka ugradio ono najuzvišenije.
Mudrost na koju nas takva spoznaja potiče prihvaćanje je svoga vlastitog bića u svemu onome što o nama ne ovisi i što nam je darovano bez nas. To znači priznavati Boga Stvoriteljem, Ocem svakoga čovjeka svoga vlastitog bića. Psalmist izriče zahvalnost usklikom: “Hvala ti što sam stvoren tako čudesno!”
Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!
Kad ne prihvaćamo sebe, kad ne prihvaćamo svoj život, kad nismo zadovoljni svojim stanjem, tijelom i izgledom, svojom naravi i okruženjem, kad ne možemo prihvatiti okolnosti života koje sami ne možemo mijenjati, onda upadamo u samosažaljenje, u depresiju, u opasnost da se pobunimo zašto je Bog nešto takvo dopustio.
Grubo rečeno, kao kad bi se bijelac bunio Bogu zašto ga nije stvorio crncem, ili Kinez zašto nije rođen na drugom kontinentu. Čini se da je Bog za sve kriv jer on je svemoćan, a kažu i da je dobar, pa kako može neke stvari priuštiti čovjeku da se muči. A čovjek muku muči odbijajući neke okolnosti svoga bića, života, okoliša.
I kad tako ne prihvaćamo sebe u onome što jesmo, kad se tako bunimo protiv Boga “koji nam je to priuštio”, mi ne volimo sebe. U tom stanju nismo sposobni ni druge ljude prihvatiti i voljeti. U takvu stanju nemamo evanđeoskog mjerila ljubavi “kao samoga sebe”. U vlastitu neprihvaćanju sebe, srce nam je zaleđeno i u odnosu prema ljudima oko nas. Kad ne prihvaćamo i ne volimo sebe, otežavamo i ljudima oko nas da nas prihvate i vole.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno!
Sigurno bi im bilo mnogo lakše s nama kad bismo pokazivali veću radost i zahvalnost nad životom. I sami osjećamo kako nam je lako biti uz ljude koji su vedri i radosni, koji na evanđeoski način vole sebe. Rado se s njima družimo. A kako nam je teško uz ljude koji nikad ničim nisu zadovoljni.
Imam osjećaj da tome trebamo lijeka, trebamo ozdravljenje. U okolnostima u kojima živimo, cijela naša domovina Hrvatska sa svim svojim građanima trebala bi duhovnu obnovu kojom će se izliječiti od depresije i nesposobnosti da optimizmom darivamo ljudima oko sebe. Sve zapravo počinje od svakog čovjeka pojedinca. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!
Izvor: MANREZA – ignacijanske duhovne vježbe kroz liturgijska čitanja