U zadnjih nekoliko godina, više puta sam doživio smrt mladih osoba. Neke sam poznavao, dok sam o drugima samo čuo priče. Svaki taj događaj potaknuo me na pitanje prema Bogu: “Zašto? Kako? Zbog čega tako rano?” Isprva odgovor ne bi bio tako očit, ali onda bih se uvijek javile iste riječi: “Zar vas nisam upozorio kako je vrijeme kratko? Zar nisam rekao da ne znate dana niti časa? A kako i gdje ste skupljali svoje blago? Što su vas to učili?”

Zaista nije prirodno da roditelj mora sahraniti svoje dijete, neizmjerno je teška ta situacija, ali ona daje neke odgovore na ova pitanja koja su meni došla kao odgovori. Oko vremena i mišljenja, sjetim se priče o cvrčku koji po cijele dane pjeva i svira i o mravu koji skuplja namirnice za zimu. Kao mladi ljudi uvijek mislimo da imamo vremena za sve, ali prečesto se uvjerimo da nemamo, pogotovo kad su ispiti i učenje u pitanju. Iako smo se uvjerili kako nam je vrijeme prečesto kratko, uvijek, ali baš uvijek mislimo kako će biti vremena za Boga, a mi sad imamo nekog svog posla. To mišljenje ne prestaje sa starenjem, nego samo s teškim i neizbježnim situacijama kao što su smrt ili teška bolest. Nažalost, ove situacije prečesto potiču na pitanje: “Zašto Bože?”, umjesto da pitaju: “Kako Bože? Kako da iskoristim vrijeme koje mi je dano da skupim blago na Nebu? Kako da iskoristim svaki trenutak da dođem bliže Tebi?”

Reći će neki kako ne treba pretjerivati s odlaskom u crkvu, pogotovo mladi ljudi, ali zar možemo pretjerivati u brizi za spasenje? Zar može biti previše euharistije? Zar može biti previše ispovijedi? Jedna je stvar kada psihičku bolest želimo riješiti pomoću duhovnosti, ali sasvim drugo je kada želimo pristupiti Bogu i skupiti svoje blago na Nebu. Zato ne treba “tjerati” mlade iz crkve jer žele tamo biti više, nego njihovi vršnjaci. Ne treba izbjegavati govor o kratkoći vremena jer nas sam Gospodin poziva na to. Kada shvatimo to, možda nećemo više pitati: “Zašto Bože?”, nego ćemo pitati: “Kako?”