Tišina je. Muk! Čujem samo kišu koja pada noseći u sebi suze svega svijeta. I žubor… Žubor potoka koji ispiru krv s golgotskog brijega. Miješaju se krv i voda. Natapaju zemlju. Zemlja upija vodu… vodu i Krv svoga Stvoritelja.

Tišina je. Muk!

Zar to je cijena za neku drugu krv? Neku… davno prolivenu? Onu Abelovu ili čiju drugu? Jer pisano je kako je Abelova krv upravo iz zemlje pustila krik koji se vinuo do nebesa.

Zar je ovo cijena koja treba da ukloni prokletstvo Kajinovo sa zemlje? Sa zemlje koja u zoru civilizacije proguta krv Abelovu sa ruku brata njegova?

Il’ je cijena za tolike druge potoke prolivene ljudske krvi, tamo od postanka svijeta pa sve do danas.

Pisano je, nadalje, kako je životu cijena previsoka i nikada je neće platiti tko želi živjeti dovijeka. Nijedan zemljanin nema ‘svotu’ koja može da isplati i samo jedan ljudski život.

Cijeli je njegov život na zemlji bio otkupna cijena, cijena koju nitko drugi nije mogao isplatiti… Za tebe je prolivena Krv ova.

Tko bi onda mogao platiti cijenu krvi Abelove, ali i svih drugih prolivenih krvi sve od postanka svijeta na ovamo. Životu je cijena previsoka. Nijedan čovjek na zemlji ne može ga kupiti, niti otkupiti.

Zašto? Zašto zemlja pije krv Boga svoga. Zašto guta krv vlastitoga Tvorca. Znanje to odveć mi je previsoko da bih ga dokučio. Morao je mrtvi Adam biti orošen krvlju Boga svoga ako želi živjeti dovijeka dok je njegovu krivicu mogao platiti samo jedan drugi. Drugi – koji nije od ovoga svijeta – novi Adam, novi čovjek… Jer staro uminu.

Adama je ubio grijeh. Sada je trebalo ubiti sam grijeh kako bi niknuo život. Zar je Bog morao za nas postati grijeh kako bi prolivši njegovu krv mi zadobili život? To je otajstvo koje nas nadilazi.

Jesmo li morali ubiti Boga da bi živjeli? Ništa nismo morali i ništa nismo znali. On se sam učinio grijehom za nas i sam se predao kao žrtva na križu kako bi nama omogućio vječni život. Ovo djelo otkupa naših života On je izvršio sam, posve sam. Sišao je s Neba kao tajna i otišao s ovoga svijeta kao tajna. Najveća tajna koja je ikad živjela na zemlji. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. I baš je tako moralo biti!

Cijeli je njegov život na zemlji bio otkupna cijena, cijena koju nitko drugi nije mogao isplatiti… Za tebe je prolivena Krv ova. Krv što snažnije viče od Abelove, da život imaš… U izobilju da ga imaš!

Noć se spustila, kiša je prestala a zemlja usnula. I kao što je Jonu nekoć progutala riba na tri dana, tako je sada zemlja progutala Boga svoga i usnula. Usnula noseći u naručju onoga koji ju stvori.

Tekst pripremio fra Vedran Kos, župni vikar u župi sv. Roka u Virovitici. Član je Reda Manje Braće.