Sva tri današnja čitanja imaju jednu zajedničku poruku: Oproštenje grijeha kao plod Isusova križa, smrti i uskrsnuća. Čovjek, oslobođen i rasterećen od grijeha, krivnje, može normalno (pro)disati. Pozvan je živjeti ljubav, svjedočiti silno Božje djelo u Isusu Kristu te sveobuhvatnost spasenja koje se proteže na sve ljude i sva vremena, donosi Radio Mir Međugorje.

Nema čovjeka koji nije zapao ili ne zapada u krivnju ili osjećaj krivnje. Imati osjećaj krivnje, a ne vjerovati u oproštenje, ravno je paklu, već ovdje na zemlji. Krivnja i grijeh tjeraju u osamljenost, izolaciju, potištenost, depresiju. Čovjek se ne usuđuje pristupiti svom bližnjemu, pogledati mu u oči. Grijeh svoj i krivnju sa sobom nosi kao svoju tajnu (usp. Raskoljnikova u “Zločinu i kazni”) i nikomu se ne povjerava. I sva je čovjekova briga da ne izgubi obraz, ugled, što nužno vodi u prijetvornost, lažnu egzistenciju. Iz dana u dan gomila se životna laž, a krivnja sve više i više srasta s čovjekom. I na kraju se čovjek ne stidi samo svoje krivnje i grijeha, nego samoga svog života. Vječna dvostruka igra, dvostruki život: lice i naličje, istina i obmana. I tko to od nas nije iskusio, i tko nije vikao iz dubine za riječju oprosta, odrješenja i rasterećenja?

Susret s Isusom, već zemaljskim, a pogotovu uskrslim i proslavljenim, donosi novu kvalitetu života.

Susret s Isusom, već zemaljskim, a pogotovu uskrslim i proslavljenim, donosi novu kvalitetu života. Čovjek je uosovljen, pred Isusom staje na svoje noge. Život se isplati, vrijedan je življenja, unatoč tolikim protimbama, padovima, grijesima, krivnji. Smrt i krivnja nemaju zadnju riječ. Život nije kako vele mnogi suvremeni defetisti nesretni slučaj, smrt nije katastrofa. A uskrsnuće nije samo historijski čin, događaj, kršćani ne bi smjeli biti staretinari koji u pojedinim zgodama svog kalendara otvaraju svoju kršćansku “butigu” i pokazuju je svijetu (kao za Božić, Uskrs, razne proslave i sl.). Čemu sve te uspomene, ako su bez odraza u našemu životu? Ako mi nije oprošteno, ako ne živim novim životom, ako te zbiljnosti nemaju nikakva odraza u životu, a pogotovu u srcu?

Osim tih susreta u kojima Isus prašta, prihvaća, obnavlja, postoji i bezbroj tihih susreta s Isusom. Napose u čitanju Svetog pisma. Ono o njemu zbori, ono ga svjedoči. I on iz njega progovara. I objektivno, i subjektivno. U današnjem evanđeoskom čitanju Luka upravo želi naglasiti tu dvostrukost, dvojinu. Zbiljnost uskrsnuća i Uskrsloga. Isključuje svaku mogućnost obmane, halucinacije naglašavajući Isusovu (meta)fizičku stvarnost nakon Uskrsa gdje s njima blaguje (“a to ne čini duh koji nema tijela ni kostiju”). I potom sveti Luka naglašava važnost ispravnog razumijevanja Pisma. Isus je ispunjenje svih obećanja. Isus sam svoj tumač! Govori što o njemu pišu Pisma.

Isus je ispunjenje svih obećanja. Isus je sam svoj tumač, sam svoj egzeget! Ne treba mu naša egzegeza!

Isus je ispunjenje svih obećanja. Isus je sam svoj tumač, sam svoj egzeget! Ne treba mu naša egzegeza! Govori i tumači što o njemu pišu Pisma. Sve se mora ozbiljiti i cjelokupno Isusovo djelovanje u Lukinu poimanju stoji pod tim predznakom. Već prvi Isusov nastup u nazaretskoj sinagogi (usp. Lk 4), a zatim cjelokupni navještaj stoji u znaku ispunjenja svega Zakona (Isus ne dokida, nego dopunjuje!). I dok se Isus bliži Jeruzalemu, mjestu gdje se mora sve “ispuniti” govori svojima o tim zadnjim danima (usp. Lk 18,31 sl.). A kao crvena nit provlači se u svih evanđelista općeniti zaključak: Učenici nisu shvatili niti razumjeli tih Isusovih riječi. Smisao im je zastrt, zatvoren…

Sad nakon Uskrsa biva im jasno. Počinju gledati i čitati novim očima, razumijevati novim srcem, shvaćati novom pameću. Prosvijetljeni, prožeti Duhom, sam ih Duh uvodi u puno razumijevanje. Nakon brodoloma Velikog petka, prelamaju sve: i svoj i Isusov život kroz prizmu uskrsnuća. Urušila su se njihova nadanja prije Velikog petka da bi Isus mogao biti nekakav zemaljski osloboditelj. Uskrs se očituje kao slavodobiće ljubavi, praštanja, nenasilja. Postupno im postaje jasno: Tako je to moralo biti. I urastaju u Tajnu. Isto se može i mora zbiti i danas. Tko dopusti da mu Isus otvori oči srca i razuma, shvatit će Pismo i crpsti iz njega utjehu, snagu, svjedočit će o vlastitom iskustvu koje ima na temelju svojih susreta s Kristom koji podaruje svjetlo i smisao života.

Kad su američki stručnjaci za atomsku energiju izvodili prve pokuse s atomskim bombama u američkim pustinjama Arizone i Nevade, stvarala se svjetlost daleko snažnija od sunčeve. Jedan od očeva atomske bombe, fizičar židovskoga podrijetla, Robert Oppenheimer rekao je kako nakon tih pokusa čovječanstvo ubuduće zna što je grijeh. Atomska bomba ima strahovitu razornu snagu, iskusili su to japanski gradovi na kraju Drugoga svjetskog rata. I danas od posljedica tih eksplozija ljudi umiru. Vidimo i danas koliko prijepora oko korištenja upravo te atomske energije za proizvodnju struje nakon katastrofalnih događaja u Černobilu u Ukrajini 1986. te Fukušimi u Japanu.

Isusovo se uskrsnuće dade usporediti upravo sa snažnom atomskom, kozmičkom eksplozijom, ali u pozitivnom smislu riječi. Kvantni iskorak! Oslobođene su sile dobra, života, ljubavi, praštanja.

Isusovo se uskrsnuće dade usporediti upravo sa snažnom atomskom, kozmičkom eksplozijom, ali u pozitivnom smislu riječi. Kvantni iskorak! Oslobođene su sile dobra, života, ljubavi, praštanja. Isus osvjetljuje i prosvjetljuje oči i srca svojih učenika. Uskrs daje smisao našemu životu, smisao postojanju Crkve. Bez Uskrsa sve bi naše vjerničko bilo obični zemaljski trud i muka, zapravo u konačnici i suvišno te bez smisla.

U Isusu se susreću Bog i čovjek, božanstvo i čovještvo, u njemu se nepomiješano, ali i nerazdvojno sjedinjuju. I on postaje otvorenim prostorom koji treba zahvatiti sve ljude. Isus Krist – Uskrsli jest naš zadani životni cilj. Nije on nikakav fantom, nikakva utvara ili pak duh, nego živi u novoj dimenziji Duha Svetoga koga šalje i svojima. S njim započinje sve, s njime svršava sve. Učenicima Isus oporučno ostavlja riječ: Vi ste tomu svjedoci. – To je i naše poslanje u suvremenom svijetu koje je otjeralo Boga iz svoje sredine: Biti svjedoci veće nade i budućnosti u Isusu Kristu i unositi u svijet atomsku energiju ljubavi.

Uskrsnućem Isusovim na svjetsku povijesnu pozornicu stupa ono što danas nazivamo kršćanstvom. Isus je sa svojima, ukazuje im se, sjeda za stol. Snebivaju se, misle da vide duha. S njima ponovno blaguje kako bi im razbio svaku sumnju da vide nekakvu sablast. Kao što su za zemaljskoga života bile krajnje značajne one gozbe koje je s njima znao upriličiti, kao što je gozba (grčki „symposion“) nešto kao znamen za nebesko kraljevstvo, tako i ovdje, nakon uskrsnuća, Isus rabi rječnik slika, znakova kako bi od svojih otklonio svaki oblik ili vidik dvojbe.

Učenici nisu preko noći, od danas do sutra, postali ono što su postali. Oni su ponajprije bili Židovi koje je Isus uzeo u svoju školu, i postupno su nadišli granice svoga židovstva, nadišli granice svojega nacionalizma i svoje, židovske religije. Povijest kršćanstva do dana današnjega jest nečuveni prijepor spram činjenice što je Isus značio za pojedinca, za ljudsku zajednicu. Isus je i nadalje živ i snažan, i učenici su doskora mogli iskusiti Božju snagu te moć u evangelizaciji ondašnjeg svijeta.

Ukazanja uskrsloga Krista Gospodina pretvorila su šačicu demoraliziranih galilejskih hodočasnika za Pashu u Jeruzalemu u skupinu krajnje odlučnih pojedinaca koji su bili sigurni u svoju nepobjedivost jer su imali Boga iza sebe, kao štit i odstupnicu. Moglo bi se štoviše reći kako su apostoli prošli, proživjeli nešto kao inicijaciju očaja i duhovne smrti prije nego su bili preporođeni na novi, duhovni život, prije nego su postali prvi misionari Evanđelja.

Isus im otvara oči, razum, srce za Pisma, tumači im sve što je pisano o njemu. Oni ostaju u Jeruzalemu i tu se stvara svijest poslanja, pogotovo nakon iskustva na Duhove. Postali su svjesni: Došao je trenutak istupiti pred svijet i donijeti svijetu nečuvenu poruku koja je njih osobno zahvaćala, oduševljavala, prožimala. Nije se to dogodilo naprečac, jer okolnosti to nisu dopuštale, sve je bilo višeslojno i netransparentno, ali oni su bili nošeni nutarnjim zanosom, Duhom Svetim, i vremenom ih je Duh uvodio sve snažnije u tajnu Isusove osobe.

Novi je duh zahvatio tu skupinu, otjerao stari strah i bojazan, postavljeni su novi temelji, dogodio se duhovni potres koji je sve dotadašnje stavio pod veliki upitnik. Isus je svojim uskrsnućem izveo u svijetu nesagledivi prevrat na svakome području. Ni danas nismo kadri dovidjeti konačne dosege toga događaja.