Promišljanje fra Tomislava Pervana prenosimo s portala Radio Mir Međugorje.

Prva riječ iz Isusovih usta u Ivanovu Evanđelju glasi: “Što tražite”? Što želite vas dvojica, koja vas sila tjera da ostavite Krstitelja i zapućujete se za mnom? I tako bismo mogli u nedogled kušati uprisutniti sebi taj prvi, pomislili bismo slučajni, susret Ivanovih učenika s budućim Učiteljem. Odgovor je glasio: “Učitelju, (rabbi), gdje stanuješ?” Gdje boraviš, gdje je tvoj dom. Vidimo da nam mnogo toga imaš reći.

Kao da im je Ivanova ‘kuća’ postala pretijesna, kao da se nisu mogli s njime ili kod njega do kraja obiknuti niti udomiti, duhovno. Kao da nisu posve bili zadovoljni s onim što Ivan nudi. Traže više i šire, traže nova prostranstva za svoje duše. Jer čovjek se negdje mora nastaniti, smjestiti i udomiti.

Oduvijek je postojala tzv. ‘stambena kriza’ u svijetu. Pogotovo jer je čovjekov duh nemiran. Traži gdje bi se smjestio, udomio, traži svoj zavičaj. Jer koja korist od velikih stanova, vila ili palača, bogatstva, standarda, ako je čovjek u duši nesretan. Sav mogući ugođaj koji čovjek sebi može priuštiti ne može mu podariti osjećaj toplog doma, pravog prebivališta, ako je duh nesretan, ako čovjek nije pronašao svoje prave temelje, svoje stožište, oko koga se cijeli njegov život mora okretati i odvijati.

“Stanovati, biti kod, ostati, nastaniti se, boraviti, imati svoj stan”, sve su to natuknice i pojmovi koji su vrlo česti u Ivanovu Evanđelju. Moramo se prisjetiti da je ključna riječ Ivanova Evanđelja, misao vodilja zabilježena u Iv 1,14: “I Riječ je tijelom postala i među nama se nastanila“. Bog je podigao svoj stan. Ne više u liku jeruzalemskog Hrama, ili bilo kojeg drugog hrama ili Božje kuće, nego u liku Isusa Krista. On je boravište, prebivalište Boga među ljudima. Kad ga čovjek otkrije, kad otkrije to Srce u komu ima mjesta za svakoga, što će drugo činiti, nego uzviknuti kasnije s jednim Petrom na Taboru: ‘Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ovdje se dade lijepo živjeti. S tobom je tako divno’. Ili s jednim Andrijom, koji nakon proboravljena popodneva i tko zna do u koji kasni sat s Isusom, ranom zorom traži svoga brata Šimuna, noseći mu radosnu poruku: “Našli smo Mesiju”, i onda ga privodi k Isusu.

Ako je onoj dvojici braće iz pradoba, Kajinu i Abelu, bilo pretijesno, makar je jedan bio stočar a drugi ratar, te je stariji ubio mlađega, ovdje se zbiva obrat. Braća postaju nova i pomirena. Mogu zajedno živjeti. Povijest ondje započinje bratoubojstvom, a ovdje pomirenjem. A gdje je čovjek pomiren, tu se dade živjeti, tu čovjek može imati svoj topli dom, osmišljeni životni kutak. To se, jasno, zbiva samo ondje gdje vlada Božji Duh, Duh Isusa Krista. (“Gle, kako je dobro i kako ugodno, kad braća žive zajedno” – pripjev je iz psalma koji čujemo tako često u svojim bogoslužjima).

Ono što izrazujemo prostornim pojmovima treba shvatiti i u drugim dimenzijama. Početno pitanje Isusu “gdje on stanuje”, i Isusov odgovor, da dođu i vide, u Ivanovu Evanđelju poprimaju jasne obrise. Isus nema stana. On je Božji stan među ljudima. “Pronašli smo ga”, uzviknut će prvi učenici. To će reći: Pronašli smo Boga, otkrili smo Boga i mjesto gdje se treba Bogu klanjati – ne na Garizimu, ne u jeruzalemskom Hramu, pa ni u Palestini, ni Rimu, ne ovdje ni ondje, ne u nekoj kozmičkoj religioznosti, općeljudskom osjećaju povezanosti, a za nas kršćane ne ni u možebitnim ostacima nazaretske kućice ili betlehemske špilje, nego ćemo pronaći Boga jedino ondje gdje ljudi vjeruju u Isusa Krista, i poput prvih apostola svjedoče to cijelim svojim bićem. I jasno, po svjedočanstvu dovode nove članove Isusu. Tako, i samo tako se stvara zajednica Isusovih “ukućana”, samo tako se stvara Crkva, novi Božji narod, novo stvorenje.

Jer samo svjedoci mogu druge osvjedočiti, oduševiti, i u tome oduševljenju privesti ih samomu Gospodinu. Ti svjedoci su povijesni odraz i zrcalo Isusove osobe i djela, jer će kasnije i sam Isus posvjedočiti. “Oče, predao sam im slavu koju si meni dao” (Iv 17). To će reći: Učenici su odraz, odbljesak, povijesni izričaj Isusove osobe. To su najprije bili apostoli, osobe prvog trenutka i razdoblja, a kasnije svi oni koji su na njihovu riječ povjerovali i za Isusom pošli. I našli svoj stan, smisao i sreću.

Otkrivši Isusa otkrili su Boga. Što danas Crkva treba? Upravo isto to! Uz pomoć i Isusovo vodstvo otkriti Boga i ponuditi ga svijetu. Svako misioniranje svijeta započinje vlastitim obraćenjem. Ona su se dvojica odvratila od Ivana i pošla za Isusom. Isus ih je osvojio svojom osobom, ljepotom, slavom, ljubavlju, riječju. Pronašli su svoje životno blago, onaj biser o kome će kasnije zboriti Isus u svojim prispodobama, biser zbog koga trgovac rasprodaje sve što ima, samo da bi ga namaknuo.

Takvu žudnju za Bogom traži od nas Isus. I to će biti privlačna snaga Evanđelja u suvremenom svijetu. Lijepe su metode, pastoralni planovi i ciljevi su neobično važni, proglasi i dokumenti, ali to nije duša svega u našem djelovanju. Osvjedočuje i privlači ne institucija, publikacije, lijepe priredbe, nego izvornu snagu posjeduju samo oni koji autentično žive i koji kušaju svoj život usmjeriti prema Božjim mjerilima.

Čovjeka je jednostavno strah što mnogi dobri planovi padaju u vodu zato jer nije Bog u žarištu, nije u središtu, srcu. Nema više duhovne snage, nema pravih obraćenja. Gdje još ljudi govore o Evanđelju kao da ih se ono zbiljski tiče i zahvaća u životu? Ako netko pokuša govoriti drugome o tome snagom vlastitog uvjerenja, odmah ga se otpiše kao ‘karizmatika’, ‘pentekostalca’, sektaša i sl.

Zna se dogoditi da mnogi vrlo dobro žive od Evanđelja i Crkve, ali ne žive cijelim svojim bićem u Evanđelju i Crkvi. Kao što se grijeh širi poput požara, tako bi se morala širiti i milost. Isus je došao baciti oganj na zemlju. Stoga je potrebno zapaliti tim ognjem najprije nas same, navjestitelje, a onda moliti za milost da zahvati i druge oko nas.