Miljenik Božji

Krštenje Gospodinovo je jedan vidik bogojavljenja, teofanije. U Isusovu liku ponazočuje se među nama Božji miljenik, vidljivom postaje Slava Gospodnja-Kabod Jahve. Duh se na nj spušta, ne da bi ga uveo u službu, poput starozavjetnih proroka, nego da bi ga pred svim ljudima potvrdio, podario mu ‘vlast i moć’ nad svim silama. Ovdje se može navesti usporedba sa starozavjetnim prorocima. Na početku Isusova djelovanja nemamo nikakvu posebnu viziju, nikakav specifični događaj ili doživljaj koji bi upućivao na neki posebni Božji zahvat u Isusovu životu, kao u životu starozavjetnih proroka, koji su — milom ili silom — bili istrgnuti iz uhodanosti života.

Prisjetimo se samo mnogih opiranja, rezervi, zatezanja, prigovora, odbijanja te teške službe koja je mnogima postala ‘kobna sudbina’, svršavajući redovito nasilno. Riječi koje se nad Isusom izgovaraju u trenutku kad se on svrstava u povorku grješnih ljudi, koji žele primiti Ivanovo krštenje obraćenja, riječi su samo potvrde na eventualni Isusov upit za sebe, nakon što je trideset godina proveo u skrovitosti Nazareta, tko je i što te koja mu je misija u svijetu. Dolazi nebeski autentični odgovor. Makar je ona scena s dvanaestogodišnjim dječakom u Hramu bila dovoljna da i njemu i nama dadne jasni odgovor, da Isus od svog početka živi pod ‘Božjom zvijezdom’, ipak on prema Poslanici Hebrejima mora slušati, osluškivati, čekati Očev nalog. Odgovor dolazi s Neba, a artikulirat će ga poslije sam Isus, zanosno pozivajući sve pod svoje okrilje, jer ‘sve mu je predao Otac njegov’ (usp. Lk 10,22).

Kako samo brzo blijede te zvijezde, ti miljenici ovog svijeta?! Od svekolike buke koju stvaraju oko sebe nemoguće je razaznati riječi, suvislost, sadržaj. Vlastita nutarnja nesigurnost nadomješta se količinom, mnoštvom riječi.

Prvo nam čitanje daje razmišljati u usporedbama. Sluga Božji, ‘miljenik Božji’, s jedne strane, a s druge toliki zemaljski ‘miljenici bogova’, miljenici muza, publike, posvudašnji ‘celebrities’. Nekima su ‘bogovi skloni’, neke su ‘bogovi obdarili, poljubili’, neki, koji ne silaze s pozornica, svojim zaglušnim nastupima samo prikrivaju svoju nutarnju bijedu i prazninu. Kolika samo razlika! Kako nastupa ‘sluga Gospodnji’, onaj koji je Gospodinu omilio, nad kim se otvaraju nebesa u trenutku njegova krštenja, kako nastupaju a s druge strane, ljudske veličine koje bi htjele na silu otvoriti nebo ili stvoriti nebeske prilike ovdje na zemlji, što im nikako ne uspijeva? Kako samo brzo blijede te zvijezde, ti miljenici ovog svijeta?! Od svekolike buke koju stvaraju oko sebe nemoguće je razaznati riječi, suvislost, sadržaj. Vlastita nutarnja nesigurnost nadomješta se količinom, mnoštvom riječi.

Isus se stopio sa svojom riječju, on u riječi živi. Riječ koja se nad njim izgovara ovjerovljuje ga pred svima zanavijeke. Crkva ne može o tome ne govoriti, od samih svojih začetaka (usp. 2. čitanje). Petrova propovijed samo je paradigma, ponuđeni obrazac za cjelokupni ranokršćanski navještaj o Isusu Kristu. Isus je ‘prošao čineći dobro’. Isus je ‘u prolazu’, on se nigdje ne zaustavlja. Znakovito je to. On je nazočna pasha, Gospodnji prolaz ovom zemljom. Stoga je potrebno osluškivati, poput onog Bartimeja, kad će naići Isus. Isusov prolazak je kairos koji treba iskoristiti, inače se može prokockati životna prilika. Prisjetimo se i poziva prvih učenika. Isus ‘prolazi’ obalom jezera, pozivlje osobno pojedince na nasljedovanje, što je bitno i paradigmatično za cijelu potonju povijest Crkve. Poruka ostaje ista, danas kao i onda, i ne dopušta nikakve nutarnje dvojbe. Sve što je napisano i izrečeno o Isusu, na stupnju ranocrkvene teološke i kerigmatske refleksije o Božjem djelu spasenja u Isusu Kristu, ima za zadaću samo produbljivati i nuditi u novome ruhu istinu našeg života. Time on postaje trajni izazov svakome. Isus, to je ‘bezdan svjetla’ (Kafka). A osobnu Isusovu situaciju je možda najbolje opisao Nietzsche, stavljajući Isusu u usta: “Svjetlo sam. Oh, kad bih barem bio noć! Ali to i jest moja samotnost što sam uronjen u svjetlo.”

Potrebno je uključiti vlastito srce i ljubav, i tankoćutnom ljubavlju približavati mu se. U protivnom ćemo imati samo sliku, predodžbu o Isusu, ali se nećemo susresti s njim. Bez susreta nema poznavanja, nema ljubavi.

Isusova gesta podvrgavanja Ivanovu krštenju ima simboličko proročko značenje. Starozavjetni su proroci znakovima naznačivali sudbinu svoju i svog naroda: Jeremija se ‘ujarmljuje’, što će reći kako će cijeli narod u izgnanstvo, Hošea uzima prostitutku za ženu želeći ponazočiti kako je sav narod otpao i nevjeran, kako nema poštene djevojke u cijelom Izraelu, Jeremija ostaje cijeli život neoženjen želeći poručiti narodu kako je narod duhovno osiromašio, neplodan, bez budućnosti, ako se ne obrati. Isus prihvaća krštenje obraćenja želeći reći kako cijeli Izrael (=Crkva) treba obraćenja jer živi u otpadu. Ivan je u pravu kad onako gorljivo, vatreno nastupa. Da bi čovjek imao budućnost i mirno koračao u nju, potrebno je vrednovati u svjetlu Objave prošlost i sadašnjost.

To čini Ivan, to još snažnije čini Isus. Potvrdu prima od samog Oca. Tu se odigrava tajanstvena razmjena Neba i Zemlje. Jedno se spušta, odnosno uzdiže prema drugome. Božansko prema ljudskome, i obrnuto. Ivan je svjestan ograničenosti svoje misije i učinka svoje propovijedi. Ostaje pri propisima Zakona, ali istodobno najavljuje onog tko je snažan otvoriti Nebo, preokrenuti, obratiti srca, zahvatiti ljude, zapaliti. Isus ostaje tajna. Kao što je nemoguće anatomski otkriti Geigerovim brojilom dušu, jednako je nemoguće ljudskim duhom dokučiti što se krije u Isusu. Potrebno je uključiti vlastito srce i ljubav, i tankoćutnom ljubavlju približavati mu se. U protivnom ćemo imati samo sliku, predodžbu o Isusu, ali se nećemo susresti s njim. Bez susreta nema poznavanja, nema ljubavi.

Stoga je potrebno zaputiti se prema njemu. Jer naša budućnost je započela na Jordanu, i odvija se među nama u snazi Duha Svetoga. Ne smijemo smetnuti s uma ono što Luka bilježi: “Dok je Isus molio u vodama Jordana, otvori se Nebo i siđe na nj Duh Sveti…” (r. 21). Isus — uzor molitve… u svako vrijeme, svakoj osobi, poglavito nama, sljedbenicima.

Ivan je znao tko on jest i što jest, i što nije! On je shvatio svoje poslanje kao posve određenu zadaću: Biti glasnikom, pretečom. Burovjesnik. Bio je svjestan svojih granica. Isus je znao tko je: Ljubljeni Božji Sin, Božje dijete. Unatoč tome, svrstava se u povorku onih koji primaju krštenje pokore i obraćenja. Svrstava se među one koji žele natrag k Bogu. Svojim poniženjem, posluhom i poniznošću svršio je veliku školu životnog iskustva.

Isto se zbiva i sa svakim tko želi biti kršćanin. Poput Ivana treba biti svjestan svojih granica, a ujedno i svog poslanja. Oni koje je u ono doba Ivan krstio znali su za svoju dužnost i zadaću koju su prihvatili onim činom na Jordanu. Obraćenje, zaokret. Koliko bi morali biti svjesniji vjernici, kršćani glede svog krštenja koje su primili. Krštenje nije običaj, nego velika obveza koju čovjek na sebe preuzima. Krštenje će reći: Bog namjerava s tim djetetom učiniti silne stvari. ‘Ljubljeni sin, ljubljeno dijete’: tako oslovljavaju roditelju novorođenčad. Ono je njihov životni kredit u koji moraju uložiti sve svoje osobne investicije. Voditi ga prema Isusu Kristu, odgajati ga u vjeri. Učiniti za dijete onoliko koliko možemo, a ostalo prepustiti Gospodinu. Prepustiti mu vlastitu budućnost i budućnost svog djeteta. To proizlazi iz svakog krštenja…

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevaka, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.