Sva tri čitanja pružaju nam različite sadržaje kršćanskog života, ali nam svako na svoj način oslikava životne prilike u ranoj Crkvi, vjeru, nadanja i svakodnevni život, donosi Nedjelja.ba.

U prvom čitanju izvješćuje se o Pavlovu pohodu jeruzalemskoj zajednici koja je u nedoumici i nevjerici glede tako nagla zaokreta u životu doskorašnjeg zatornika Isusova djela. Pavao se vraća na „mjesto zločina“ gdje je nazočio Stjepanovu kamenovanju i odobravao taj čin. Nema više pristupa starom društvu, a vjernička zajednica gleda na nj prijekim okom. Nije im posve jasno, je li Pavao istinski obraćenik ili uhodi zajednicu. Kako vjerovati onomu tko je do jučer progonio vjernike, bacao ih u tamnice, osobno mučio, ponižavao? Je li moguće da dojučerašnji revnosni zatornik Božjega djela postane preko noći zagovornik i propovjednik Isusa Krista?

Trebalo je vremena da se taj dojučerašnji opasni protivnik dokaže kao vjernik, najsposobniji i najrevniji propovjednik Isusa Krista u povijesti Kristova djela. Isus mu je povjerio veliku zadaću, a pročitat to možemo u trima izvješćima o susretu s Gospodinom Isusom na putu u Damask, koja nam prenosi sveti Luka u Djelima apostolskim (poglavlja 9., 22. i 26.). Pavao je trebao preporuku, a imao je najbolju u iskusnome prijatelju Barnabi koji se nagledao i naslušao onoga što je Gospodin preko Pavla činio. Morao je proći nutarnji egzil, otići u rodni Tarz, i ondje sve još jednom temeljito premisliti, što se to njemu dogodilo na putu u Damask. Dobra lekcija i nama danas koji bismo revnosno išli na njivu Gospodnju.

Takvih je zaokreta bilo kroz cijelu povijest, na velikim povijesnim prekretnicama. Jednako i mi na ovim prostorima padom komunističkom protubožnog i nenarodnog režima. I ovo vrijeme pokazuje mnoge obraćenike, i u svemu je bitno sačekati sud vremena i zrelih, iskusnih ljudi. Bitno je naglasiti rast zajednice uz pomoć i utjehu Duha Svetoga.

Ivanova poslanica osokoljuje na vjeru i pouzdanje unatoč protivnim životnim iskustvima, opterećenjima savješću, grijesima, prošlim životom. Upravo je u tome i sadržaj i smisao Radosne vijesti. Ona je „radosna „ jer se naviješta oprost.

Ono što je istina, govori nam drugo čitanje, ‘smiruje naša srca’. Ivan, najkontemplativniji od novozavjetnih autora, također je na neki način i najčovječniji. On točno zna kako se osjećamo kad nas ‘srce, odnosno savjest osuđuje’. On poznaje protuslovlja koja se kovitlaju u nama i zna da se s njima ne možemo sami nositi. Bog nam mora pomoći jer on je veći od našeg srca. Biti istinski slobodan znači povjeriti se Bogu. To zvuči tako lijepo, tako jednostavno!

Ali svatko tko je pokušao pokazati bezuvjetno povjerenje u Gospodina zna kakva je bitka potrebna. Kao što je Bog postao čovjekom u Kristu, Duh mora postati tijelom u nama. Duh se mora u nama utjeloviti. Povjerenje u Boga je u konačnici utjelovljenje: radi se o ‘duhu, djelu i istini’. Zato nam je Gospodin dao svoje zapovijedi. Obdržavanje zapovijedi, kaže Ivan, omogućuje nam da živimo poput Boga. Tako učimo prepoznavati Božjeg Duha. Dakle, nema sukoba između zapovijedi i duha. I duh i zapovijed tvore zajedno školu slobode. Pogotovo danas to lako zaboravljamo.

Bog se ne obazire na promašaje, grijehe, manjkavosti, komplekse. Dobro on zna svačije dobre i loše strane, svjesne i nesvjesne motive, opterećenja koja nas priječe u dobru i ostvarenju vlastitih planova i odluka. Nikakav grijeh s naše strane nema za posljedak opoziv milosti s Božje strane.

Mogli bismo s Petrom parafrazirati: „Gospodine, ono što o sebi znam i što o meni znaš je krajnje porazno. Kukavelj sam, zanijekao sam te, sagriješio. Sve što o meni znaš jest: šaka jada i bijede. Ali ti ipak znaš da te ljubim, volim, prihvaćam, unatoč trenutnim slabostima, unatoč predbacivanjima i svakodnevnim opterećivanjima moje savjesti. Veći si od mog srca koje me danonoćno opominje i koje mi toliko toga spočitava..“.

To kao da nas uvodi u temeljnu misao evanđeoske poruke. U Evanđelju nam Isus, pravi trs, govori: ‘Tko ostaje u meni i u kome ja ostajem, donosi obilan rod; ali bez mene ne možete ništa postići.’ Ništa! Ako želimo živjeti plodonosno, ovisimo o prisutnosti Krista u nama. Samo nas Kristova snaga čini jakima. Naše istinsko jastvo napredovat će samo kroz živ odnos s Gospodinom. On oslobađa naš potencijal dajući nam se kao hrana i piće, kao živa, životvorna prisutnost. On proklamira: put do istinske slobode nije put autonomije nego zajedništvo s njime. Stvoreni iz ljubavi, samo iz ljubavi možemo stvoriti kreativan život koji donosi plodove. Za kršćanina ovisnost o Božjoj svemoći ne znači ropstvo, nego suverenitet.

Ovo je poruka Isusa Krista svijetu. Svijet je očajnički treba. Gospodin nas sve poziva da ovu poruku naviještamo vjerodostojno, istinito, riječju i djelom. Nemojmo ga razočarati. Pokažimo da smo dorasli zadatku. Kršćanska egzistencija je samo onda prava, vjerodostojna, plodna, učinkovita kad čovjek djeluje iz nutarnje povezanosti s Učiteljem, s Gospodinom. Nemoguće je činiti nešto za Crkvu, Boga, Isusa Krista, ali na svoju ruku, bez Krista. Nužna je vezanost srca i pogleda uz Gospodina. Upravo kao ono kod Petra dok je hodio po vodi. Dok je hodio pogleda i očiju uprtih u Gospodina, išao je smjelo, i mogao je i po vodi kročiti…

Isus govori simbolički, o trsu i mladicama. Simbolički govor ne može se jednostavno svesti na činjenično stanje ili riječi. Takav govor je intuitivan. Govor o trsu i lozama govori jezikom osobne bliskosti, blizine, pa i prisnosti, ljubavi. Isus kaže: Jedino što je bitno jest: biti povezan sa mnom. Kao što sok iz vinove loze teče u grane vinove loze kako bi one listale i donosile plodove, i kao što mladice i lišće održavaju lozu na životu i svojim plodovima čine lozu onim što ona mora biti – plodna grozdovima – tako je, kaže Isus, između mene i tebe. Samo kroz našu povezanost s Isusom postojimo kao kršćani. I samo iz te povezanosti možemo biti ono što smo pozvani biti: Tko ostaje u meni i u kome ja ostajem, donosi obilan rod; jer bez mene ne možete ništa postići.

Biti odvojen od Isusa značilo bi: htjeti se slagati i s Bogom i sa svijetom i samim sobom, bez povjerenja u Boga. Živjeti bez povjerenja u Boga znači biti sumnjičav, pun straha da ne ostaneš bez ikakvih gubitaka i uvijek lišen vlastitog udjela u svemu. Živjeti bez dobrote i ljubaznosti – znamo i to – znači iskusiti pakao: da sve što mislimo dobro i činimo dobro uzimamo zdravo za gotovo i bez riječi zahvale. Zato nije pretjerivanje kada Isus kaže: Tko ne ostane u meni – tj. tko živi bez pouzdanja u Boga i ljubav, bit će odbačen kao neplodna grana i uvenut će. I što slijedi? Sakupiš trsje, baciš ga u vatru i ono izgori. Odvajanje od Isusa zapravo je osuda za one koji su ga priznali kao Gospodina, koji su se priznavali vjernicima.

Neplodnost i neplodotvornost tolikih „kršćanskih „ pokušaja, angažmana, zauzimanja, planova, projekata odraz je upravo pokušaja da se često „progura“ vlastita misao, ideja, plan kao Kristov, vlastita volja kao Božja volja, ili ono što bi prema našemu shvaćanju Isus htio. Tko ne ostaje u Isusu, tko želi živjeti i djelovati bez njega, bit će izbačen, odrezan. Odvojenost od Isusa ima za posljedicu konačnu osudu… Vjera se veže uz Isusovu riječ. „Ostati u Isusovoj riječi“, tj. nauku, za sobom povlači „postati učenikom“, što rađa spoznajom životne istine koja oslobađa. Upravo taj redoslijed imamo u Iv 8,31.32.

Suglasje s Isusovom riječju rađa uslišanjem svake osobne molitve. Molitva nije nikakva magijska praksa, nego osobno uvježbavanje u Isusov duh i način djelovanja. Povezanost, trajna i neprekinuta, s Isusom pretpostavka je za bilo kakvo kršćansko djelovanje ili kršćansko obilježje. Ljubav prema Isusu i vjernost Isusovoj riječi kriteriji su prema kojima se mora ravnati sve naše djelovanje i sva naša crkvenost. Svatko mora dati svoj doprinos.

Kao uznik rimske vlasti Ignacije Antiohijski, drugi ili treći biskup u Antiohiji nakon svetoga Petra, na svom putu na stratište u Rimu piše pisma raznim mladim kršćanskim zajednicama. Među inim savjetima pronaći ćemo više puta jednu riječ koja mu je na srcu. On veli: „Sad započinjem bivati Gospodinov učenik“.

U njegovoj situaciji to znači: Mučeništvo kao svjedočanstvo za Isusa Krista, Raspetoga. „Sad započinjem, konačno!“ Svatko je od nas to toliko puta rekao, a onda bi doskora uslijedio pad. Ono „započinjati“ drukčije zvuči u ustima mladog, drukčije srednjevječnog a drukčije starijeg čovjeka.

Ne, dakle, više nekakav veliki životni plan ili oduševljeni početak, nego svijest kako je vrijeme izmaklo, pješčanik „iscurio“, a čovjek je tu, praznih ruku pred Gospodinom, s nijemom molitvom na usnama: „Gospodine, samo ti, samo ti si sposoban podariti mi novi početak i konačno smirenje. Samo ti si sposoban udijeliti mi da napokon padnem u tvoje milosne ruke i tvoje smilovanje“.

A Franjo je Asiški umirući poručio braći: „Braćo! Dosada smo malo ili ništa dobra učinili. Dajte da konačno započnemo činiti dobro“.