Horoskopi, čitanje iz zvijezda veoma su u modi. Nema časopisa, novina ni ‘žutog’, bulevarskog tiska bez te “uslužne djelatnosti” suvremenom ‘prosvijetljenom’, ali u biti krajnje praznovjernom čovjeku, poručuje fra Pervan, a prenosi portal mir medjugorje.  Oprjeka ili zamjena za vjeru nije nevjera, nego praznovjerje. Čovjek, općenito ljudi –  vjeruju u sve i svašta. Plaše se mačke koja prelazi preko puta, kucaju u koru drveta, čitaju i gataju, naklapaju iz kave, idu gatarama i vračarima, vješaju potkovicu, salijevaju olovo, ugone strah, utjeruju paniku u osobe.

Gdje nema istinske vjere u Boga, nastupa i širi se praznovjerje. Vjera u zvijezde, horoskop. Astrologija, okultizam, magija, šamanizam i spiritizam  su sveprisutni. Vještice i Wicca su vrlo u modi. Nema velikih ili većih svjetskih listova i magazina koji na početku godine ne donose horoskope i predviđanja za pojedine velike svjetske osobe, političke ličnosti, popularne „celebrities“ te pretkazuju što će godina koja slijedi donijeti pojedinim znanim osobama i ljudima u pojedinim zodijačkim znakovima.

Božić i Bogojavljenje nisu blagdani idile, romantike, srceparajućih osjećaja, toploga doma, već su to blagdani koji u sebi zgušnjavaju sve što Bog s čovjekovim životom želi učiniti.

Općenito se misli da je ovo naše vrijeme doba planetarnog širenja astrologije i drugih oblika praznovjerja. To je znak i pokazatelj slabljenja istinske vjere, a kad ljudi izgube pravu vjeru, tada vjeruju u sve i svašta, samo ne u pravoga Boga. Imaju svoje rukotvorene idole kojima se zdušno klanjaju.

Nije posrijedi samo dosada, radoznalost, niti protest protiv bezdušja, obezduhovljenosti suvremene duhovne pozornice, nego jednostavno potreba za nečim višim, smislenijim. Čovjek pokušava pronaći i potražiti uporište, smisao života, dubinsku dimenziju vlastitog bića. U biti on sluti da život nije samo za jelo, a ni tijelo za odijelo.

Posebice mladi trebaju i traže grupu i ozračje koje im može pružiti sigurnost i emocionalni zavičaj, traže životnu zvijezdu vodilju. Oni su mudraci s Istoka slijedili zvijezdu koja ih je dovela do Isusa, dok Pavao govori o onima kojima je „bog trbuh“ (Fil 3,19), koji teže samo za zemaljskim, prizemnim, materijalnim.

Čovjek, općenito ljudi –  vjeruju u sve i svašta. Plaše se mačke koja prelazi preko puta, kucaju u koru drveta, čitaju i gataju, naklapaju iz kave, idu gatarama i vračarima, vješaju potkovicu, salijevaju olovo, ugone strah, utjeruju paniku u osobe.

Što u takvoj situaciji može i treba ponuditi Crkva i kršćanstvo? I nije li upravo u toj sveplanetarnoj potrazi za smislom i svjetlom današnji blagdan stari odgovor na suvremeno pitanje? “S Istoka dođoše mudraci (grčki izvornik: magoi) u Jeruzalem…” da potraže Boga koji se zaodjenuo u ljudski oblik, u malo, nježno dijete, koje se može obuhvatiti, dotaknuti, osjetiti, čiji se dašak i kucanje srca može oćutjeti. Ti zvjezdoznanci dolaze s istoka, odakle izlazi sunce, „s perzijskih žala“. Promatraju zvijezde, gledaju u noć. Psihološki se to može shvatiti kao gledanje u vlastito srce, intimu, i tu u tome gledanju otkriše zvijezdu koja im najavljuje rođenje božanskog Djeteta. Kreću i slijede Zvijezdu.

Općenito se misli da je ovo naše vrijeme doba planetarnog širenja astrologije i drugih oblika praznovjerja. To je znak i pokazatelj slabljenja istinske vjere, a kad ljudi izgube pravu vjeru, tada vjeruju u sve i svašta, samo ne u pravoga Boga. Imaju svoje rukotvorene idole kojima se zdušno klanjaju.

Došavši u Jeruzalem, grad pismoznanaca i učenjaka, hladnih racionalista i okrutnog Heroda, susreću se sa sustavom, sistematičarima koji sve svrstavaju prema razumu i za sve imaju svoje pretince. Znaju oni sve potanko o Mesiji, ali razum nije isto što i slutnja srca. Herod se straši Djeteta, odbija pomisao da bi se moglo roditi. Potiskuje svoj strah, jer bi u slučaju da se ono pojavi imao nad sobom većega. Bio bi u svojoj tobožnjoj svevlasti ugrožen. On mora druge unižavati i uklanjati s puta da bi vjerovao u vlastitu moć i veličinu.

Dijete se ne rađa u velegradu u kome se odvija sav javni život i gdje za Boga u pravilu mjesta nema. Gdje čovjek sve režira, i u javnom i privatnom životu. I gdje se pravi da jest nešto. Dijete se rađa u zapuštenom, zaboravljenom predjelu i zemlje, na krajnjoj periferiji, ali i periferiji vlastita srca. A to je tajna. Čovjek ne može bez tajne, i svoj zavičaj čovjek može otkriti samo ondje gdje je on tajna sebi i drugima. To je pak Bog u skrovitosti srca.

Pred Djetetom padaju mudraci na koljena i daruju mu najdragocjenije što imaju. Zauzvrat im Dijete daruje sve novo. Ne idu više starim putem u život, već novim putem u novi život, novi smisao. Spoznali su promjenu koju je izveo Bog u cijelom svijetu i njihovu životu.

Dijete se ne rađa u velegradu u kome se odvija sav javni život i gdje za Boga u pravilu mjesta nema. Gdje čovjek sve režira, i u javnom i privatnom životu. I gdje se pravi da jest nešto. Dijete se rađa u zapuštenom, zaboravljenom predjelu i zemlje, na krajnjoj periferiji, ali i periferiji vlastita srca.

Ono što je započelo u betlehemskoj noći, a nastavilo kroz tihi život u Egiptu, Nazaretu, kroz nekoliko godina javnog djelovanja, a završilo na Golgoti te se slilo u uskrsnuću jest jedan veliki obrat, velika smjena na pozornici svijeta. Smjena moći, vlasti, postojećih kategorija.

Isus započinje svoj (po)hod kroz strukture svijeta iz jaslica, iz štalice. Donosi oslobođenje od svih jarmova i zarobljenosti, jer je njegov jaram sladak i breme lako. Donosi slobodu od prisila, beskorisnih i suvišnih planiranja, nestvarnih utopija i želja.

Ne idu više starim putem u život, već novim putem u novi život, novi smisao. Spoznali su promjenu koju je izveo Bog u cijelom svijetu i njihovu životu.

Božić i Bogojavljenje nisu blagdani idile, romantike, srceparajućih osjećaja, toploga doma, već su to blagdani koji u sebi zgušnjavaju sve što Bog s čovjekovim životom želi učiniti. Čovjekov život i spas su u pitanju. Bog na sebe uzima čovjekovu sudbinu, a jaz, bezdan između Boga i čovjeka zauvijek je premošten u Betlehemu. Bog dolazi čovjeku i nastanjuje se zauvijek u ovome svijetu. Da više nikada ne bude prognan iz čovjekova srca kao jedina prava misao i zvijezda vodilja na životnom nebu.

Gdje nema istinske vjere u Boga, nastupa i širi se praznovjerje.

Sv. Petar Krizolog, crkveni učitelj iz petoga stoljeća,  lijepo to izriče: “Danas s dubokim zaprepaštenjem mudraci spoznaju što vide u jaslama: Nebo na Zemlji, Zemlju na Nebu. Boga u čovjeku, čovjeka u Bogu. U pelenice umotana Onoga koga cijeli svemir ne može obuhvatiti”. Isus sam zna i može učiniti da možda i mi na koljenima postanemo novi ljudi, živi, poput djece, radosni i sretni što na svoje oči vidimo novorođenog kralja svoga srca i života.

Pokušajmo slijediti te velikane i uma i srca, mudrace s istoka, u njihovu stavu. Ovih dana pjevali smo stalno: „Pristupite vjerni… Dođite, poklonimo se! Venite adoremus!“ Došli smo pokloniti se Novorođenom kralju. Treba putovati, treba ostaviti sigurnost doma, treba biti hodočasnik da bi se došlo do pune Istine – biti hodočasnici Istine i za Istinom.