Isus – Gospodar prirodnih zakona

Mk 6,45-52
Čudesa koja Isus čini imaju za konačni cilj isto što i njegove riječi: Jasno poručiti ljudima kako je s Isusom došao Bog među nas, kako je došlo kraljevstvo Božje. Nakon što je nahranio tisuće i tisuće u pustinji, evanđelisti nam govore o Isusovu hodu po vodi, na jezeru. On se očituje i kao gospodar prirode i prirodnih zakona, gospodar nad postojećim elementima. Učenici to trebaju uvidjeti, shvatiti i prihvatiti. Oni vide, ali ne shvaćaju. Još uvijek im je koprena na očima. Misle kako vide nekakvu utvaru, sablast, kao i za ukazanja Uskrsloga. Upravo je to trajni refren u Markovu Evanđelju, naime, neshvaćanje i nevjera i učenika, i naroda. Tek nakon što je Petar priznao Isusovo mesijanstvo pomalo im se svanjivalo u srcima, počinju shvaćati Isusovu tajnu.

Od čega se živi? Što nas nosi?

Od čega se živi i što naš život nosi? To su upitnici koji se pred nas stavljaju kad čitamo evanđeoske zgode o umnažanju kruha te o hodu po vodi. Isus sluti opasnost koja mu prijeti. Svijet je oduševljen umnažanjem kruha i snuje nešto čime bi se svi mogli okoristiti: Učiniti Isusa vođom, kraljem. Stoga primorava učenike da čim prije prijeđu na drugu stranu. Provodi noć u molitvi, zahvaljivanju, u Duhu. Ne želi za sebe izbijati nikakav “kapital” kod ljudi od onoga čuda u pustinji. Zna za varljivost sreće, oduševljenja, ne nose ga valovi ushita. Zna on predobro što je u čovjeku i kako je čovjek prevrtljiv.

Ali je on ipak neistraživa tajna Božje ljubavi prema čovjeku. Bog u Isusu ljubi čovjeka, on ljubi i svijet, upravo ovakav kakav jest. Ne trpi on naše ljudske kategorizacije, da ljude svrstavamo prema svojim mjerilima ili sudimo prema svojim sudištima. Isus staje na stranu svakoga čovjeka. Hodom po vodi kao da nam želi reći: Cijeli je ljudski vijek jedan ples nad provalijom. Cijeli svijet nalazi se pred provalijom, pred smrću, svejedno u kojem obliku nam ta smrt dolazi ususret. U konačnici nam nema spasa, osim ako ne povjerujemo.

U Isusovu hodu po vodi samo se nastavlja ono što su učenici iskusili za umnažanja kruha u pustinji. Riječ je, naime, o našem životu, njegovu uzdržanju, o brigama kako sačuvati svoj život. Jednom je to hrana koja nam treba, drugi put strah za vlastitu egzistenciju kad se sve urušava, kad nema nikakvih sigurnosti ni osiguranja, kad se otvara provalija i čovjek gleda smrti u oči. Kroz pune četiri noćne straže učenici se muče na moru, oko njih je mrkla noć, a dotle Isus moli na brdu.

Život – uzavrelo i uzburkano more

Sav zemaljski život u svojoj usmjerenosti prema smrti nalik je uzburkanom moru koje će kadli-tadli povući sa sobom u ponor svaki brod, svaki život. I nije pitanje kako se spasiti od naravne smrti – ta svi moramo umrijeti – nego je riječ o tome kako živjeti, kako naučiti živjeti da nadiđemo strah pred smrću, kako prijeći tu granicu smrti bez straha. Isus vidi nevolju svojih učenika s brda molitve. Stišavanje oluje smjera na sliku mira i spokoja koji nastaje kad u moj i tvoj život stupi Isus. Protiv bure i oluje možemo se boriti koliko hoćemo, ali ono što nas u konačnici nosi jest snažno povjerenje u Boga, u Isusa, čvrsto povjerenje kako ne ćemo ispasti iz Božje ruke.

Bog je položio u naša srca tu silnu moć povjerenja i vjere u njega. Isus nakon umnažanja kruha ide na brdo i provodi noć u molitvi i zahvaljivanju. To je za učenike najbolja pouka, ali i za nas, sve potonje: Opstat ćemo na moru života, u burama i olujama, samo ako svoj život usidrimo u vječnosti, ako živimo iz Vječnoga koji nas nosi u matici vremena. U trenutku kad Isus stupi u lađu našega života i srca, smiruje se vjetar i oluja. Tu prestaje granica između ovostranosti i onostranosti. Lađe mogu tonuti, ljudi će ionako umirati, ali istina i ljubav nikada ne će umrijeti. Mi smo ljudi pozvani vječno živjeti. I samo u tome povjerenju i takvoj vjeri svijet i more prestaju biti nemani koje nas proždiru. I samo u takvoj vjeri more života gubi svoju grožnju i ugrozu. I samo u tome pouzdanju poprima naš život uporište, usmjerenje, čvrstinu. Strah se ne gubi niti uklanja Isusovom pojavom ili ukazanjem, nego u trenutku kad on izgovori svoju riječ, kad stupi u moj i tvoj život.

Tko je naš kormilar?

Pitanje je u kakvoj se lađi nalazimo, tko je kormilar, kamo plovi naš životni brod. Vjera je u Isusovu poimanju ona sila u našem životu koja odlučuje o životu i smrti. Nju treba prenijeti na Isusovu osobu, njega osloviti, njemu se obratiti, njemu se moliti. On treba biti sadržaj tvoga i moga/našega života, on je onaj temelj moje egzistencije, da uopće jesam, napose u trenutcima kad ispod sebe vidim samo mrak ponora, bezdana. U takvim trenutcima osjećam tu snažnu ruku koja mi veli: Ne, ne boj se. Zašto si se prestrašio, malovjerni?

Isus mi je ona ispružena ruka koja me hvata, koja mi pruža tlo pod nogama, on je sadržaj, smisao i cilj moga života, moje nade. On je pobjeda povjerenja nad očajem i malodušjem koje nas hvata na moru života. Isus je u svojoj smrti iskusio potopne vode smrti, i kao pobjednik nad smrću može nam doviknuti: Ne bojte se, ja sam to, glavom! Treba samo prepoznati glas i slijediti ga.

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevaka, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.