Hercegovački franjevac fra Tomislav Pervan osvrnuo se na poruku Markova evanđelja u kojemu smo slušali kako je Isus očistio gubavca jer je bio ganut riječima koje mu je on uputio. Tumačenje fra Tomislava koje se nalazi na web stranici Radija Mir Međugorje, prenosimo u nastavku.

Mk 1, 40-45

Dođe Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo«. Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Matej smješta ovu zgodu s gubavcem odmah nakon što je Isus dovršio svoj Govor na gori. Možemo samo predočiti toga bijednika komu je zakon zabranjivao pojaviti se u društvu. Morao se držati na razmaku dobačaja kamena od ljudi ili bilo kakva skupa, a ako bi se slučajno približavao kakvu naseljenu mjestu, morao je nositi čegrtaljke i izvikivati da bi svatko čuo: “Nečist, nečist”. Živio je cijeli život u karanteni. A znamo što je danas karantena u ovoj pandemiji i što to znači biti u „izolaciji“. Nije li to činio, mogao je biti na mjestu kamenovan. Gubom se čovjek izolirao iz društvenoga života, nije više nikomu pripadao. Shvatimo ovaj prizor u svoj njegovoj dramatičnosti i napetosti. Čovjek stavlja sve na jednu jedinu kartu, a ta se zove: Isus.

Isus nevoljnika ne odbacuje, ne prekorava, ne odbija od sebe, ne bježi od njega

Samo su pojedinci i veliki ljudi u Starom zavjetu bili sposobni liječiti od gube, poput Mojsija (Br 12,10-15) ili pak prorok Elizej (2 Kr 5). Elizej doduše ne liječi nego savjetuje Naamanu – Sircu okupati se u Jordanu, što je činio i Ivan Krstitelj s onima koji su dolazili tražiti krštenje obraćenja. Oni daju doduše usmene savjete kako se očistiti od gube, dok je za Isusa dovoljna jedna riječ i dodir gubava čovjeka. Sam se onečišćuje, ali vraća čovjeka natrag u društvo. Isus ga reintegrira, vraća mu ljudsko dostojanstvo.

Isus nevoljnika ne odbacuje, ne prekorava, ne odbija od sebe, ne bježi od njega. Vidi sklupčanu bijedu koja samo jedno ponavlja: “Gospodine, ako hoćeš, a tebi je to moguće, možeš me očistiti. Vidim izdaleka da govoriš Božje riječi. Nitko kao ti ne bi mogao izgovarati takve riječi, činiti znakove, davati takve naputke, ako Bog nije s njime. Sad je u tvojoj ruci sve moje. Ljudi će me kamenovati jer sam prekoračio zakon i propise. Stoga mi se smiluj”.

Isus kratko odgovara: “Hoću. Budi čist!” Služi se riječima nevoljnika. Ono što bijednik očekuje, to mu se i događa. Isus ide i dalje. Čak se dotiče bijednika pružajući prema njemu svoju ruku. Prema Zakonu tom se gestom i činom i sam Isus onečistio jer je dotaknuo nečista čovjeka. Sve dok ne dobije potvrdu od svećenika kako je čist, on ostaje nečist za židovsku zajednicu, ne smije sudjelovati u bogoštovlju.

Isusovim dolaskom u njegovu kuću sve se naglavačke mijenja

Isus ga žestoko oslovljava i zabranjuje mu govoriti o njemu. Međutim, sretnik se na to ne obazire. Presretan je što je ozdravio, na sav glas širi čudo koje mu se preko Isusovih ruku i usta dogodilo. Čovjek postaje prvim javnim navjestiteljem radosne vijesti – Evanđelja – zbog sreće koju je doživio. Isus je rekao – stvar je dovršena – Jesus locutus – causa finita.

Da Isusu nije stalo što će mu reći slušateljstvo vidi se i na primjeru jednog Zakeja. Također izopćenik iz židovske zajednice zbog svog lihvarenja i suradnje s okupacijskom silom. Možda se nevoljni Zakej i pokušavao osloboditi svih tih nevoljnih spona koje ga vežu uz novac, ali to više nije moguće. Poput ovisnika o drogi ili alkoholu, i on je ovisan o svome novcu i poslu. Traži spas pod svaku cijenu. Traži odnos s osobom koja će ga razumjeti, shvatiti, izvući iz gliba i izopćenosti. Isusovim dolaskom u njegovu kuću sve se naglavačke mijenja. Svladan je ljubavlju i dobrotom te ustaje onako velikodušno za stolom i rasipno dijeli na sve četiri strane…

Čovjek je biće koje ne može živjeti izvan zajednice, bez odnosa s ljudima, s bližnjima

Što možemo zaključiti iz Isusovih postupaka? Do čega je Isusu stalo? Jednom riječju: Do čovjeka! Čovjek je biće koje ne može živjeti izvan zajednice, bez odnosa s ljudima, s bližnjima. Kategorija relacije, veze, odnosa je bitna u Isusovu poimanju čovjekova zdravlja. Isus se do kraja okreće čovjeku, pruža mu ruku, ali mu je prethodno pružio svoje srce i biće, svoju ljubav. Ta ljubav liječi i podiže, ozdravlja odnose i veze.

Zamislimo samo što bi se dogodilo da se Isus nije sagnuo i pisao po zemlji u slučaju one preljubnice, dodirnuo ovoga bijednog gubavca, da nije odgovorio stotniku, da nije navratio u Zakeja. Sukladno židovskom Zakonu sasvim normalan postupak jest stav prijezira prema tim pojedincima. Međutim, u dušama tih ljudi svijet bi se i nadalje samo još više urušio, bili bi prikraćeni za bitno, ostali bi u svojoj propasti i grijehu, u svojoj smrti i izolaciji. Isključeni od spasenja i milosti, život bi im bio propast.

Isus svojim postupkom stvara nove odnose, novi Savez, u svojoj osobi i krvi. U čemu se to sastoji? Bog nas naime ne otpisuje, već upisuje u nas i naša srca nove riječi, neizbrisivi pečat Isusa Krista. Ono što je na Golgoti dovršeno samo je zadnji dokaz do koje mjere Bog misli s čovjekom ozbiljno i kako mu nitko nije nevažan. Svatko nosi na sebi njegov biljeg i ljubav.

Stoga će Isus zapovjediti svojim učenicima: “Liječite bolesne i navješćujte, tj. dajte im živo iskustvo kako je kraljevstvo Božje među vama, kako je već započelo i ubire svoje plodove”. To će reći, svatko tko se s vama susretne, mora iskusiti na sebi kako (s)padaju lanci i okovi staroga, kako se rađa novo, kako je sloboda koju Isus donosi divni Božji dar. Nitko nije niti smije više biti ovisnik o silama zla i tame, već svatko treba da se ponovno uključi u krvotok Božje ljubavi. Spoznati svoje ljudsko dostojanstvo i živjeti ga u novini života. Pokazati mu ljudsko lice, čovjekoljublje, u svemu što činimo.

Nemoguće je riješiti probleme novcem, karitasom, materijalnim zbrinjavanjem

Većina je ljudi zauzeta osnovnim brigama za život i preživljavanje. Što jesti, što piti, u što se odjenuti, tko će nam ublažiti boli? Sve su to opravdana i legitimna prava koja današnji čovjek stavlja pred vjernika koji kuša živjeti Evanđelje. Nemoguće je riješiti probleme novcem, karitasom, materijalnim zbrinjavanjem.

Treba uložiti srce i svoje biće, prihvatiti čovjeka, izvući ga iz osame i životarenja. Upravo kao što su učinili apostoli pred Hramom: “Srebra i zlata nemam, ali što imam, to ti nudim: U ime Isusa Krista ustani i hodaj”. Tvoja smo braća. Siromašni i bijedni kao i ti.

Podigni svoj pogled gore, ne obaraj ga k zemlji

Ti čovječe, prosjače, pored puta, nisi za nas škrabica za milostinju u koju treba ubaciti novčić, ti nisi medicinski slučaj, ti nisi stvar koja se nosa i premješta s mjesta na mjesto, već si osoba kao i mi. Ti se moraš osoviti na svoje noge, moraš koracati, hodati, slaviti Gospodina. Podigni svoj pogled gore, ne obaraj ga k zemlji.

Stvoren si da gledaš prema nebesima (pa to zapravo i znači grčki izraz za čovjeka, „ho anthropos – onaj koji gleda gore, prema nebesima“). Zašto ti je duša u prašini kad je moguće da imaš udjela u životu koji nudi Isus Krist? On je sloboda i osloboditelj, oslobodit će te i podariti novo ime, budućnost koja nosi njegov predznak. Što nam pak više treba u ovome kratkom životu?

“Isusu se sažali nad gubavcem, ispruži svoju ruku – dotače ga i ozdravi: – Siromasi žeđaju za vodom, ali i za mirom, istinom, pravdom. Goli su i trebaju haljine, ali i ljudsko dostojanstvo te sućut s grješnicima. Siromasi, (pa i današnji stradalnici u ovome potresu), nemaju skloništa, trebaju krov nad glavom od opeka, ali i radosno srce, sućutno i prepuno ljubavi. Bolesni su i treba im liječnička skrb, ali i ruka pomoćnica i prijateljski osmijeh.

Ti rubni, odbačeni, zatočeni, alkoholičari, umirući, osamljeni i ostavljeni; svi oni koji žive na rubu, nedodirljivi i gubavi… svi koji dvoje ili su zbunjeni, koje nije dotaknulo Kristovo svjetlo, koji žeđaju za riječju i mirom Božjim, koji su žalosni i potišteni… svi koji su teret za društvo, koji su izgubili svaku nadu i svaku vjeru u život, svi koji se više ne mogu smiješiti i koji su zaboravili prihvatiti malko ljudske topline, gestu ljubavi i prijateljstva – svi su nam ti utjeha. Okrenemo li im leđa, okrenuli smo leđa Kristu” (Bl. Majka Tereza, u pismu iz 1974.)