Četiri puta u evanđeljima imamo Isusovo stajalište spram rastave braka. Svaki put je to za Isusa nedopustivo i u konačnici preljub. Isus nedvojbeno jasno zastupa nerastavljivost, nerazdruživost bračne veze, bez "kako" i "ali".
Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja
Mt 19, 3-12
Isus je u svim svojim izričajima spram muškaraca i žena zastupao jednakost spolova. Jednako i u bračnoj zajednici muškarca i žene zastupa on ista prava i obveze kod oba bračna partnera. Ista prava i obveze vrijede za muškarca kao i za ženu, što je revolucionarno u odnosu na onodobno poimanje. Novina je to u povijesti ljudske misli.
Isus se suočava s farizejskim pitanjem spram rastave braka. Prethodno – prva dva retka devetnaestoga poglavlja – u sažetu obliku govore nam kako je Isus “došao u judejski kraj, s onu stranu Jordana. Za njim je pošao silan svijet, i on ga ondje ozdravi” (usp. 19,1-2). I odmah se nadovezuje misao kako mu pristupaju farizeji s kušnjom i upitom spram rastave braka, što im je dopustio Mojsije. Žele ga suprotstaviti Mojsiju.
Zapravo je u tadašnjem židovstvu, ali i posvuda u gotovo svim kulturama i religijama te društvima žena je bila u podređenom i lošijem položaju. Nakon rastave nije se više mogla udavati, dok se muškarac mogao ponovno ženiti. Isus se protivi postojećoj praksi rastave braka i ponovne ženidbe, kategorički, naglašavajući: „Zbog tvrdoće vašega srca dopustio vam je Mojsije napisati otpusno pismo, ali tako ne bijaše od početka“. I iz onoga izvještaja o stvaranju zaključuje Isus: “Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja”! (usp. Mt 19,5-9; Mk 10,2-9).
Četiri puta u evanđeljima imamo Isusovo stajalište spram rastave braka. Svaki put je to za Isusa nedopustivo i u konačnici preljub.
Isus nedvojbeno jasno zastupa nerastavljivost, nerazdruživost bračne veze, bez “kako” i “ali”, upravo kao i Pavao u Prvoj Korinćanima. Time Pavao samo stavlja naglasak na ono što je već Učitelj sam rekao.
S jedne strane farizeji se pozivaju na Knjigu Ponovljenog zakona ( 24,1) za svoje stajalište komu potom Isus suprotstavlja Knjigu Postanka, prva dva poglavlja (1,27 i 2,24).
Kod Mojsija imamo ljudsku predaju, dok je za Isusa mjerodavno ono kako bijaše u početku, što je princip, što je načelno Bog odredio stvarajući ih kao muško i žensko. Sve drugo je popuštanje ljudskoj zloći i grijehu i slaboj naravi. Riječ je o jedinstvu za koje nema usporedbe.
Na toliko mjesta uspoređuje Bog svoj odnos prema Izabranom narodu u Starom zavjetu upravo slikom zaručničke ljubavi i bračne vjernosti. Bog je neopozivo vjeran svojoj zaručnici koja se toliko puta odmeće i čini preljub s drugim bogovima, biblijskim baalima okolnih poganskih naroda.
Isusova radikalna zabrana rastave braka u Novome zavjetu svjedočanstvo je koliko on cijeni brak kao božansku ustanovu, koliko mu je stalo do istinskoga partnerstva u bračnim odnosima. U njegovim su očima i muškarac i žena jednako vrijedni, žena nije više objekt u rukama muškarca.
Isus vraća dostojanstvo ženi, a nerazrješivost braka bitni je izričaj nove pravednosti koju Isus naviješta već u Govoru na gori. Već je ondje govorio o požudnom pogledu kao obliku već učinjena, izvršena preljuba.
Srce je izvorište grijeha i zato Isus prethodno liječi sve, kako bi izliječio i odnose u braku. U onoj zgodi s preljubnicom u Ivanovu Evanđelju (8,1-11) Isus se javno protivi dvostrukom moralu koji vlada u društvu, braneći preljubnicu od njezinih tužitelja.
Isus – zabranjujući ne samo preljub i rastavu braka – nego zapućujući se u korijen grijeha i zla, u čovjekovo srce, zabranjujući čak i požudni pogled i misao, stvara takvu bračnu etiku i bračni moral, kakav ne ćemo susresti nigdje u povijesti religija niti u bilo kojoj drugoj kulturi. Samo to u konačnici odgovara onome što je Bog nakanio stvarajući od rebra Adamu družicu i dovodeći mu je da bude majka svih živih. Pavao će poslije u svojim spisima uzeti upravo odnose u braku za sliku odnosa između Krista i Crkve.
Isus strogo odbija rješavati pitanja čovjekova srca i ljubavi s pomoću zakona. Samo je ljubav sposobna uskladiti ovaj svijet, urediti ga tako da bude topli dom i zavičaj za čovjeka. Samo ljubav spaja nebo sa zemljom, Boga s čovjekom, duh s tijelom. Zato Isus vjeruje u moć ljubavi, a ne zakona.
Brak ne spada u područje politike, zakonodavstva, sociologije, pravnika, referenduma o ovome ili onom problemu (npr. kontrola rađanja ili pobačaj), makar sva ta područja čovjekova djelovanja brinu svoju brigu o braku, jer brak ne ustanovljuju niti uspostavljaju institucije, nego žive osobe koje se ljube.
Zakoni se donose i uspostavljaju kad prestane, kad se utrne ljubav. Okorjelost srca, u Isusovu viđenju i s njegova zrenika, uzrok je gomilanju zakona. Isus želi uspostaviti poredak kakav bijaše u početku, prije praroditeljskog pada, poredak u kome vlada povjerenje, ljubav, sreća, a ne nepovjerenje, konkurencija, ugrožavanje ili strah, tako da se danas redovito prije stupanja u brak stvaraju predbračni ugovori i odnosi spram baštine i vlasništva, ako bi došlo do rastave.
Zato nije na odmet spomenuti ovdje koliku su ulogu odigrale upravo žene u nastanku i rastu prve, rane Crkve, prve zajednice vjernika. One bijahu redovito onaj odlučni čimbenik u širenju Radosne vijesti. Dovoljno je pročitati Djela apostolska ili se osvrnuti na Pavlove poslanice, dok su žene u židovstvu svoga vremena, pa i u sinagogalnim službama bile krajnje marginalizirane, na rubu. Isus je revalorizirao ulogu žene i vratio joj njezino izvorno dostojanstvo.
Isusovo vrjednovanje žene jedinstveno je po sebi, jedinstveno je i u odnosu na sve što su drugi utemeljitelji religija rekli o ženi. Nijedan od njih nije se tako pozitivno izrazio ili odnosio prema ženi kao upravo Isus.
On je i naučavao i živio njezinu jednakopravnost, njezinu samostalnost i dostojanstvo, i prema tome se orijentira i rana Crkva. Osvrnemo li se bilo gdje u poganskom svijetu, vidjet ćemo kako je slabiji spol bio tlačen i ponižavan od jačega, muškoga.
Istočni je grijeh poremetio odnose među spolovima, to je tako i danas jasno izraženo. Stoga je Isus došao izliječiti rane grijeha, napose onoga istočnoga, i u odnosima muškarca i žene.
Kad bi svijet slijedio Isusa u pitanjima bračnoga morala i rastave braka, svijet bi bio zdrav, cjelovit i čitav, u konačnici spašen. Ne bi nam trebalo brakorazvodnih parnica ni tolikih natezanja po sudovima i medijima.
Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva
Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevki, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.