Fra Tomislav je član Hrvatske provincije Sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Rođen je 9. veljače 1975. u Sisku (župa Sv. Josipa Radnika), od oca Marijana i majke Mirjane, rođ. Hanzić. Osnovnu školu završio je u Sisku, a srednju u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Novicijat je počeo 1993. u Cresu gdje je 1994. u Redu franjevaca konventualaca položio prve zavjete, a svečane je dao 30. rujna 1998. u Zagrebu. Katolički bogoslovni fakultet počeo je ujesen 1994. u Zagrebu, da bi po završetku dviju godina filozofije, teološki studij nastavio na Državnom bavarskom sveučilištu Julius Maximilian u Würzburgu, te diplomirao 2000. Za đakona je zaređen 1999. u Würzburgu, a za prezbitera u Zagrebu 2000. Službu župnoga vikara obavljao je od 2000. do 2007. u zagrebačkoj župi Sv. Antuna Padovanskoga.

Za definitora Provincije izabran je u dvama mandatima – 2002. i 2006. kad je izabran i za tajnika i ekonoma Provincije. Specijalizaciju u crkvenom pravu pohađao je od 2007. na Papinskom sveučilištu Sv. Križa u Rimu gdje je i magistrirao.

Godine 2010. izabran je za gvardijana i župnika u Molvama, da bi 2014. izabran za definitora i ekonoma Provincije i gvardijana Samostana Svetog Duha u Zagrebu. Ponovno je za definitora i vikara Provincije franjevaca konventualaca izabran 2018. i ujedno gvardijan svetoduškog samostana franjevaca konventualaca u Zagrebu. Od 2014. područni je duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda Bl. Alojzija Stepinca za središnju i sjeverozapadnu Hrvatsku.

Član je nekoliko udruga i stručnih asocijacija u Hrvatskoj. Govori i aktivno se služi engleskim, njemačkim i talijanskim jezikom te je licencirani vodič za Svetu Zemlju.

Poštovani fra Tomislave, iako se u katoličkom vjerničkom rječniku ustalila sintagma „Božićno otajstvo“, recite nam što je zapravo njezin sadržaj?

Bog se lišio moći i vlasti i odjenuo se u siromaštvo i nježnost i leži bespomoćan u jaslama na slami. „Oplijeni sam sebe, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan“, kako kaže sv. Pavao.

Otajstvo po sebi nama je nerazumljivo, zato mu se divimo jer se Bog udostojao učiniti čovjekom da bi nam svima bio bliz i nakon grijeha prvog čovjeka, prvi put osobno govorio s cijelim ljudskim rodom.

Mogu li te istine vjere naći put do srca suvremenoga čovjeka, u civilizaciji „betona i čelika“ koja je sve – pa i proslavu ove svetkovine – prilagodila profitu?

Posljednjih tjedana – a na tragu vašeg pitanja – ponavljam na susretima, propovijedima i susretima da je neminovnost vremena udarila takt i ritam po kojima ljudi moraju ili su prisiljeni živjeti. No, snaga čovjeka je u prilagodljivosti i da u takvim silnim napadajima konzumerizma znade toj vanjskoj formi dati sadržaj. Današnje vrijeme identično je Isusovu vremenu. I za Isusovu Majku Mariju nije bilo mjesta u svratištu. Marija nije abortirala zbog toga, već je tadašnjoj surovoj formi dala bitan sadržaj, a to je novorođeno dijete Isus.

Vi osobno imate milost relativno često posjećivati Isusovu ovozemaljsku domovinu. Kakav je doživljaj Božića u mjestu njegova rođenja?

Svetu Zemlju osobno nisam nikada posjetio u božićno vrijeme da bih iz prve ruke vidio i mogao vam posvjedočiti kako izgleda Božić 25. prosinca i sljedećih dana. No, Betlehem nije Betlehem jednom u godini. Ondje je Božić svaki dan, i to oduševljava, šokira, oplemenjuje, ostavlja bez riječi. Hodočasnicima krenu suze kad se prostru na mjestu Isusova rođenja. Kako i ne bi?! Biti na mjestu gdje je Bog rođen da bi i nas naučio što znači biti čovjek i da bi nam objavio sebe. Nitko nije ravnodušan u posjetu Betlehemu.

Hod(ati)očastiti Svetom Zemljom znači čitati vlastito evanđelje i otkrivati vlastiti odnos između Boga i sebe.

Je li pretenciozno kazati da onima koji posjete Betlehem više nikada proslava Božića neće biti ista? Koje je Vaše iskustvo?

Hod(ati)očastiti Svetom Zemljom znači čitati vlastito evanđelje i otkrivati vlastiti odnos između Boga i sebe. Hodočašće u Svetu zemlju mijenja i našu vjerničku maštu koja postaje opipljiva i osjetna stvarnost. Što smo čitali u Svetom pismu, ondje gledamo, mirišemo, dotičemo. Ne smijemo zaboraviti da osim onog duhovnog dijela, ljudi su stvorenja kojima je bitno i dotaknuti. Dodir takve vrste ostavlja jači dojam. Tko želi i ima mogućnost poći na hodočašće, doista bi trebao poći. No, ne smijemo zaboraviti i Isusove riječi apostolu Tomi: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.” Vjera je svakako najbitnija, sve ostalo je samo nadogradnja.

Možete li ukratko kazati što je današnji geografsko-arhitektonski kontekst Božića? Vjerojatno je tu u središtu Bazilika Isusova rođenja…

Bazilika rođenja Gospodina spada među najstarije crkve kršćanstva, koja je građena od 325. godine po nalogu sv. Jelene i cara Konstantina. Uz veće ili manje izmjene, ona u svojoj nutrini u kripti ispod glavnog oltara krije u čvrstom zagrljaju špilju Rođenja Gospodinova. Ta špilja ima oblik male kapelice bačvastog svoda. Široka je kojih 3,5, a duga 12 metara. Ima tri ulaza. Dva bočno i jedan prema katoličkom dijelu i špilji Sv. Josipa. Osvijetljena je s 48 svjetiljki uljanica. Na mjestu gdje je rođen Isus nalazi se 14-kraka srebrna zvijezda s natpisom na latinskom jeziku: “Hic De Virgine Maria Jesus Christus Natus Est“ ili na hrvatskom: “Ovdje je od Djevice Marije rođen Isus Krist.” Iznad te zvijezde nalazi se 15 srebrnih uljanica koje predstavljaju kršćanske zajednice (grčke pravoslavne, armenske pravoslavne i rimokatolike). Te crkve naime dijele vlasništvo nad špiljom i bazilikom rođenja u Betlehemu.

U javnost su došle informacije da uskoro započinje rekonstrukcija Pastirskih polja u Betlehemu, te da će to i za Hrvate predstavljati radosni izazov? O čemu je zapravo riječ?

Dobro ste informirani! Najveća radost svakako je što je Franjevačka kustodija Svete Zemlje prihvatila ponudu da podignemo kapelu hrvatskim svetcima i blaženicima i Majci Božjoj od Kamenitih vrata na Pastirskim poljanama u Betlehemu. Planove i detaljan troškovnik za kapelu (350 m² ili 200 sjedećih mjesta) napravio je tim arhitekata Franjevačke kustodije Svete Zemlje, koji su detaljno isplanirali cijelo područje Pastirskih poljana na kojem se treba graditi šest kapela za potrebe sve većeg broja hodočasnika u Svetoj Zemlji. U razgovoru s nadležnima otišli smo nadalje od svih potencijalnih ponuditelja. Hrvatska kapela bit će najveća i dobit će središnje mjesto. U dogovoru s kustosom Svete Zemlje fra Francescom Pattonom, OFM, i koordinatorom projekta gvardijanom samostana Svetog Spasitelja u Jeruzalemu fra Marcelom Arielom Cichinellijem, OFM, predložio sam da bi materijal (kamen, drvo, umjetnička djela) došao iz Hrvatske, a da umjetnici budu naši sunarodnjaci iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prihvatili su.

Na koji način mogu pojedinci sudjelovati u procesu izgradnje ove kapelice? I kakav je, prema Vašem mišljenju, značaj cjelokupnoga pothvata?

Svi smo pozvani prvo usrdno moliti da se projekt ostvari. Cijena izgradnje od nekih 380 000 € nije visoka u usporedbi s onim što se dobiva. Krenimo redom: 1) lokalna zajednica u Betlehemu dobiva prekrasno mjesto za bogoslužje, a to je najbitnija činjenica. Naime, u proteklim godinama povećava se broj hodočasnika u Svetu Zemlju i nedostaju mjesta za slavljenje svetih misa. 2) Nadalje, središnje mjesto koje će zauzeti i najveća hrvatska kapela bit će ures cijelog prostora, osobna iskaznica našeg naroda koji zajedničkim snagama, bez obzira u kojoj domovini živio, stvara. 3) Ljubav nas rimokatolika s našom kršćanskom braćom i sestrama u Svetoj zemlji. 4) Proslava Boga po materijalnoj žrtvi i darovima i našoj molitvi. Formalni nositelj projekta je Franjevačka kustodija Svete zemlje u Palestini i Samostan Svetog Duha za hrvatsko govorno područje. U svrhu plaćanja potrebno je navesti: Betlehem, ime i prezime, adresu.

Darove za izgradnju moguće je uplatiti na:

Samostan Svetog Duha, Sveti Duh 31,10 000 Zagreb

Erste Bank d.d.

IBAN HR4524020061100908284

Swift: ESBCHR22

Kad se već dotičemo prisutnosti Hrvata u Svetoj zemlji, poznato je da su mnogi u njoj ostavili značajne tragove. Među odličnicima je sv. Nikola Tavelić, ali bilo je tu i nekih Sarajlija… Koga bismo se danas trebali s ponosom prisjetiti?

Sv. Nikola Tavelić prije nego je pošao u Svetu Zemlju, 12 je godina propovijedao i djelovao u Bosni. Otišavši u Jeruzalem, ondje je podnio mučeništvo i ove mu godine slavimo 50. obljetnicu proglašenja svetim. Ne zaboravite: Sv. Nikola Tavelić, Šibenčanin, prvi je hrvatski kanonizirani svetac iz hrvatskog naroda i prvi je suzaštitnik Franjevačke kustodije Svete zemlje.

Nadalje, vlasništvo Rimokatoličke Crkve nad Getsemanskim vrtom u kojem se Isus znojio krvavim znojem zahvaljujemo Hrvatima iz Olova kraj Sarajeva – Brankovićima, Pavlu, Antunu i Jakovu, koji su 1681. godine kupili vrt od vakufa jeruzalemske medrese i darovali ga franjevcima. Godine 2014. sarajevski nadbiskup Vinko kard. Puljić blagoslovio je veliku spomen-ploču u tom Getsemanskom vrtu, koja nas podsjeća na taj veliki dobrotvorni čin bosanskih Hrvata. Ne skrivam ponos da sam za ostvarenje tog projekta imao čvrstu i jasnu podršku kard. Puljića koji mi je kad sam mu rekao što smjeram, odgovorio: „Radi, iza tebe sam!“ Neizmjerno smo ponosni na Brankoviće i na svoje hrvatsko podrijetlo.

Premda Božić ni u kom slučaju nije bajka, ipak je vremenom zaogrnut bajkovitim velom. Čega se Vi najviše iz svoga djetinjstva sjećate, a vezano je uz ovu svetkovinu?

Misa polnoćka mi je bila sinonim za Božić. Za misu polnoćku, tu jedinstvenu misu u cijeloj liturgijskoj godini, se živjelo i iščekivalo ju se. Nije se moglo ići na Božić u crkvu jer je bio radni dan, ali u toj Božićnoj noći se pjevalo, molilo, radovalo. Isti osjećaj polnoćke doživim svaki put, ali bez iznimke kad dođem u Betlehem.

Sada pak na poseban način me gane kad skauti (izviđači) na četvrtu nedjelju došašća unose Betlehemsko svjetlo u crkvu. Kad predslavim tu misu, teško mi je suspregnuti osjećaje i suze kad skaut s upaljenom svjetiljkom, praćen svojim prijateljima skautima, unosi svjetlo. Kao da sam u Betlehemu! Predivno!

Papa Benedikt XVI. u svojoj je prvoj enciklici Deus caritas est uz ostalo napisao: „Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom koja životu daje novi obzor i time konačni pravac“ (br. 1). Može li nama, na ovome tragu, Božić biti događaj obnove vjere?

Liturgijska proslava Božića prilika je uvijek iznova obnoviti svoj odnos s Bogom. Bog je odlučio doći nama, s nama govoriti, objaviti sebe. Biti kršćaninom danas znači odgovoriti si iskreno i hrabro: jesmo li otvoreni i spremni za dijalog. Zaključit ću svetopisamski: Ako danas (i ove godine) glas mu čujete, ne budite srca tvrda. Prihvatite ga. Naše srce je stvoreno biti svratištem Isusu Kristu koji je došao i ušao u ljudsku povijest da nas spasi od vječne smrti! Sretan Božić svima!

Izvor: Nedjelja.ba