Na mrežnoj stranici Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja objavljeno je svjedočanstvo fra Stjepana Raića. Svjedočanstvo prenosimo u cijelosti.

Ja sam fra Stjepan Raić podrijetlom iz Župe sv. Franje Asiškog Crivac. Imam trideset osam godina i bogoslov sam Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Student sam prve godine  Filozofsko-teološkog studija u Splitu. U postulaturu sam pristupio 2019. godine u Imotskom, a nakon devet mjeseci provedenih u postulaturi stupio sam u novicijat na Visovac gdje sam proveo godinu dana te sam nakon prvih privremenih zavjeta došao na klerikat u Split gdje se nastavlja moja daljnja formacija i naobrazba.

Budući da sam radio u građevinskom sektoru, imao sam priliku upoznati puno ljudi, a svatko od njih je nosio svoje radosti i životne poteškoće.

Svjedočanstvo o pozivu nije samo danas, nego je cjeloživotno svjedočanstvo koje traje sve do kraja života jer se ne odnosi na trenutak i kao da je s tim ispunjeno. Kao mladić nisam nikada mislio da bih mogao postati svećenik. Svoje djetinjstvo i mladenačke dane provodio sam  jednostavno u igri i zaigranosti. Roditeljski odgoj i briga roditelja da mi prenesu životne vrijednosti, osobito u ophođenju prema drugome, doprinijeli su da se odnosim odgovorno prema obavezama i svemu onom što mi je povjereno. Koliko god su mi se tada njihovi poticaji i opomene činili dosadnima, toliko su se pokazali jako dobri u situacijama koje sam prolazio. Od kada sam primio sakrament potvrde, malo-pomalo manje sam dolazio i na svetu misu, iako sam bio ministrant sve do svete potvrde. Nakon završetka srednje škole počeo sam raditi i to je jedno životno razdoblje koje je bilo jako dobro.

Na jedan način tražio sam i ispitivao koje sve mogućnosti ima mladi čovjek, ali postavljao sam i ona dublja pitanja, a to je pitanje koji je smisao života.  Do odgovora na pitanje koji je smisao života i nisam došao tek tako, nego prvenstveno iz susreta s ljudima. Budući da sam radio u građevinskom sektoru, imao sam priliku upoznati puno ljudi, a svatko od njih je nosio svoje radosti i životne poteškoće. Malo-pomalo na taj način shvatio sam da život nosi daleko više od onoga mladenačkog zaigranog života. Nakon što me je kolega nagovorio, otišao sam na duhovnu obnovu, a nakon toga susreta, moram priznati, počeo sam drugačije percipirati životne situacije, prvenstveno zahvalnost za ono što imam i što mi je netko omogućio.

Počeo sam redovito ići na svetu misu, redovito se ispovijedati i dalje propitujući u sebi koji je smisao života i na koji način ga najbolje ostvariti. U svojim pitanjima nisam ništa tražio na brzinu, nego su mi odgovarale neke životne situacije, a posebno kroz molitvu i sakramentalni život koji je djelovao na mene kao kvasac, malo-pomalo me zahvaćao i mijenjao od moga pogleda do promišljanja. U mojoj je nutrini počelo odzvanjati služenje, a tada nisam ni shvaćao kakvo bi to bilo služenje pa sam se pitao koje je to služenje, brak ili nešto drugo. Tada mi nije padalo na pamet da bi to mogao biti svećenički poziv, sve do jednog dana kada mi je došlo u promišljanju pitanje je li to svećenički poziv, a meni je još odjekivalo služenje i tu sam pomisao odbio jer nije to za mene, tada sam imao trideset godina. Međutim, ta mi se misao javljala s vremena na vrijeme, a ja sam to samo odgurnuo od sebe, tješeći se da to nije za mene ili da samo umišljam. Kako sam ja uporno odbijao, a molio Boga da mi pomogne oko razabiranja onoga što je u meni stalno odzvanjalo na služenje, tako se meni malo-pomalo počinjao otkrivati poziv, onako potiho i nenametljivo. Što se poziv više otkrivao, u meni se stvorila jedna neodlučnost u kojoj sam morao sam sa sobom riješiti nedoumice jer problem nije bio s Bogom, nego sa mnom. Ovakva moja borba trajala je četiri godine i nije prestajala jer sam mislio da će proći. Kako nije prolazila, počeo sam razmišljati o pozivu. Ovo je bilo oko Velike Gospe i sljedeće godine u drugom mjesecu donio sam odluku da se odlučujem na poziv. Kada sam ja u sebi rekao da, kao da se otvorila jedna brana u mojoj nutrini. Nakon što sam se odlučio na svećenički poziv, trebalo je odabrati gdje ići.

Tada mi nije padalo na pamet da bi to mogao biti svećenički poziv, sve do jednog dana kada mi je došlo u promišljanju pitanje je li to svećenički poziv…

Otišao sam po iskustvo u Imotski i nakon toga sam donio odluku da pristupam u franjevački red. Tako sam u devetom mjesecu pristupio u postulaturu i to je početak moje formacije koja se nastavlja. Koliko god čovjek mislio da je na nešto spreman, toliko ga situacije razuvjere da nije baš tako. Treba se više oslanjati na Božju pomoć bez koje ne bih ni bio ovdje gdje sada jesam. Mogu samo reći da Bog ne bira hrabre, nego kroz cijelu ljudsku povijest je onaj koji osposobljuje za hrabrost, a tako je i mene osposobio.

Koliko god čovjek mislio da je na nešto spreman, toliko ga situacije razuvjere da nije baš tako.

Kroz sve ovo što sam gore napisao o svojoj borbi i promišljanju veliku ulogu ima nešto što je jako potrebno, a to mogu reći svakom čovjeku bez obzira odlučuje li se za svećenički, redovnički ili bračni poziv. To je sakramentalni život.

Osobni odnos s Bogom čovjeka zahvaća i oblikuje te se na taj način možemo izgraditi kao autentične osobe koje mogu svjedočiti svojim životom.