U Franjevačkim izvorima, točnije Knjizi kronika ili nevolja Reda manje braće čitamo: “Neprijatelj će pokušati posijati ljulj u Redu i u Red će ući mnogi koji će početi živjeti ne Kristu, nego samima sebi te će više slijediti težnju tijela nego vjeru i poslušnost Pravilu, dajući mnogo tijelu, a premalo duhu, počivajući u slabostima naravi, zatvarajući milosti uši svoga srca, ne mareći što nad sobom vrše nasilje kako bi prisvojili kraljevstvo Božje. Zbog toga će se Red smanjiti i udaljiti od savršenstva i od žara savršene ljubavi te će postajati mlakim. Bit će poslije nas i onih koji će koračati vjerno i nevino, koje će to rastužiti i biti im odvratno; sjećat će se prijašnjih dobara, a njihovi će ih protivnici mučiti i progoniti.

Tada, poslije te nevolje pune zala i boli, stanje će biti još gore te će se dodatno zagorčati; zli će duhovi napasti Red i protiv njega će mnogi ustati… Jedan će drugoga gristi i izjedati… Nakon toga njihov će položaj u zajednici i njihov život postati veoma gorak i neće ga svi moći podnijeti pa će jedan drugoga uznemirivati, progoniti i klevetati te se smrad njihova načina života neće moći sakriti…

Ipak, neki će od njih u molitvi vapiti Kristu i Gospodin će ih, bez vodstva učitelja, predusresti blagoslovima i sjajnim darovima milosti te dovesti do vrhunca najviše savršenosti. Na kraju će im se dogoditi ono što se obično događa ribarima, koji bacaju mrežu u more i zahvate veliko mnoštvo loših, a malo dobrih riba; kada mrežu izvuku na obalu, pokupe ono malo dobrih riba u svoje posude, a loše izbace te ih ostave na obali da ih proždru ptice.”

Jedan od uzroka krize današnjeg redovništva i samostanskih zajednica vidi se u tome što među nama redovnicima na prvom mjestu nije potreba bratstva, samostanske zajednice, već potreba ljudi, vjernika

Ovaj opis budućih dana nije samo opis za Red manje braće, nas franjevaca, već se može primijeniti na čitavo društvo i svijet, a osobito na društvo koje silom želi zaboraviti Boga. Sveti Franjo, kao Alter Christus – Drugi Krist nudi nam i jasni put obnove našega Reda, svih crkvenih redova, zajednica, obitelji i čitavog društva.

Prvo, kao jedan od uzroka krize današnjeg redovništva i samostanskih zajednica vidi se u tome što među nama redovnicima na prvom mjestu nije potreba bratstva, samostanske zajednice, već potreba ljudi, vjernika. To se može slikovito usporediti s brakom i obitelji. U braku i obitelji na prvom mjestu mora biti dobro supružnika između sebe, onda dobro djeteta, potom dobro drugih. Jednako bi i kod nas redovnika na prvom mjestu trebala biti potreba samostanske zajednice, potreba bratstva, tek onda pastoralna služba i potreba ljudi, vjernika i svega drugoga. Stoga možda može biti frustrirajuće kada se govori: “Nas je u ovom samostanu dovoljno dvojica, trojica, dovoljan je jedan, jer imamo malu župu i tamo ne živi puno ljudi.”

Za obnovu redovništva potrebno je obnoviti redovništvo, obnoviti bratski život, gdje kao u braku i obitelji – međusobno dobro supružnika mora biti na prvom mjestu – tako u redovništvu međusobno dobro braće, briga za svetost braće, međusobno vođenje braće prema Nebu, mora biti na prvom mjestu.

Nažalost, tu se vidi da se u korijenu ne razumije redovništvo i bit redovništva, bit bratstva, zajedničkog rasta kroz samostansko bratstvo, što onda dovodi do transformacije u kojoj redovnici postaju samo samostanci, odnosno samostanski pastoralci, jer na prvom je mjestu pastoral i potreba pastorala, a tek ako se stigne bratstvo i zajednički bratski život. Važnost toga bratskog života i potreba da bratski život mora biti na prvom mjestu i prije svakog drugog oblika pastorala, znao je sv. Franjo. Znao je to već i sv. Benedikt jer u svome Pravilu pod prvom točkom piše: “Poznato je da postoje četiri vrste monaha. Prvo su cenobiti što žive u samostanu i vojuju pod pravilom i opatom. Zatim postoji druga vrsta, ona anahoreta ili pustinjaka. To su oni čija revnost monaškog života nije ona što je imaju početnici, nego nakon duge kušnje u samostanu i s pomoću mnogih izvježbani za borbu protiv đavla postali su dobro opremljeni; istupaju iz bratske čete i prihvaćaju pojedinačnu borbu u samoći. Već sigurni, bez pomoći drugih, samo se svojom rukom i laktom s pomoću Božjom bore protiv poroka tijela i misli.”

Iz tih razloga, za obnovu redovništva potrebno je obnoviti redovništvo, obnoviti bratski život, gdje kao u braku i obitelji – međusobno dobro supružnika mora biti na prvom mjestu – tako u redovništvu međusobno dobro braće, briga za svetost braće, međusobno vođenje braće prema Nebu, mora biti na prvom mjestu. Isto se odnosi i na ženske redovničke zajednice. Zato nam Franjo ostavlja i savršeni lijek, lijek koji je izvor i vrhunac ne samo redovništva, već i cjelokupnog kršćanskog života, a to je Euharistija. Nad riječima i ljubavi prema Euharistiji o kojoj sv. Franjo piše u Pismu cijelome Redu, čovjek može zaplakati i zajecati, pa neka nam sv. Franjo pomogne da tako ljubimo Krista u Euharistiji te po toj ljubavi obnovimo naše samostane, župe, obitelji, gradove, Domovinu, Crkvu i čitav svijet.

A sveti Franjo o Euharistiji kliče: “Velika je bijeda i bijedna slabost kad Krista imate tako prisutna, a vi se brinete za bilo što drugo u cijelome svijetu. Sve čovječanstvo neka se boji, sav svijet neka strepi, a Nebo neka kliče, kad je na oltaru u svećenikovim rukama Krist, Sin Boga živoga! O divne li uzvišenosti i čudesna dostojanstva! O uzvišene poniznosti! O ponizna veličanstva, da se Gospodin svemira, Bog i Sin Božji, tako ponizuje te se radi našega spasenja skriva pod prilikom malo kruha. Gledajte, braćo, poniznost Božju i pred njim srca svoja izlijevajte; i vi se ponizite da vas On uzvisi.”