Fra Mate Bašić član je Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Samostanski je i župni vikar župe Presvetog Trojstva u Karlovcu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu.

Tko su uopće sveti ljudi?

Ako bismo ijedan dan u godini trebali imati oči uprte prema Nebu, to je onda na svetkovinu Svih svetih. No, nažalost i mi vjernici, na taj dan imamo oči više uprte prema zemlji, negoli prema nebu. Kao da nas neki okovi i lanci zemlje vuku prema sebi, umjesto da se krilima vjetra vinemo prema Nebu. I kada tako, u tom kontekstu pogleda prema Nebu, pokušamo shvatiti svetost, tada dolazimo do poražavajuće činjenice, da o svetosti možda ništa ne znamo.

Tko su onda sveti i kako biti svet?

Odgovor na to pitanje jasno nam pokazuju današnja misna čitanja. Vjerojatno je naše viđenje svetih ono koje misli da su to posebni ljudi, s posebnim nadnaravnim sposobnostima, s posebnim darovima, vizijama, moćima… Da su to ljudi koji su imali darove proroštva, govorili u svim mogućim i nemogućim jezicima, ljudi puni skakutanja od zanosa, puni duha, mira, sreće, blagostanja, koji su isijavali više od nuklearnog reaktora, imali posebna obilježja na svome tijelu, ljudi koji su privlačili mase i mase, imali ukazanja, čuvali posebne Božje poruke, ljudi koje je Bog posebno odabrao za svetost. Ako tako mislimo o svetima, onda uistinu imamo krivu sliku o svetosti. Prema današnjim misnim čitanjima sveci su oni u bijelim haljinama, koji dolaze iz nevolje velike. Sveci su oni ožalošćeni, gladni i žedni, progonjeni, pogrđeni i proganjani, klevetani i odbačeni. Da, vjerovali ili ne, sveci ne dolaze iz posebnih darova, moći i blagostanja, već sveci dolaze iz nevolje, žalosti, pogrde, progonstva, odbačenosti.

Ima li onda svetaca među nama?

Ima i to jako puno. Sveci su ljudi puni trpljenja, ljudi puni križeva koji na svojim leđima, po bolesti i svakoj drugoj nevolji nose poput Krista križeve ovoga svijeta. Ti sveci su ljudi koji sada trpe u bolima, a pogled imaju uperen prema Nebu. To su toliki očevi i majke, koji su možda ostali bez svoje djece. To su i oni supružnici koji nikada nisu imali priliku vidjeti dar djeteta, oni koji još ne mogu imati djecu, oni koji trpe bilo koje nasilje, koji trpe teške bolesti, oni koji su ostali bez svojih najmilijih, žena bez svoga muža, muž bez svoje žene, djeca bez svojih roditelja. To su svi oni koji sada nemaju nikoga pored sebe koga bi mogli zagrliti, oni starci koji kroz prozor staračkog doma promatraju nebo i svim srcem žude da ih se netko sjeti i posjeti. To su i oni koji su u ovim trenucima ostali bez svojih domova, koji su u progonstvu, koji trpe od gladi ili žeđi, koji trpe studen nadajući se dolasku u bolji svijet za njih, dršćući po jarugama i šumama među različitim državama, stisnuti na barkama šibani valovima, strepeći po kampovima, ostavivši svoj dom, nadajući se boljem domu i svijetu. Da, svi ti sveci su i toliki osamljeni po našim mjestima, svi ti izrugivani, svi odbačeni, svi prozivani, svi oni koji trpe bilo koju tragediju, nevolju ovoga života, a i dalje svoje oči imaju uprte samo prema Nebu. Koje god rase, religije, narodnosti, opredjeljenja, bili ljudi koji prolaze nevolju života, čim su očima zagledani u Nebo, to su sveti ljudi u našoj blizini, sveti ljudi pored nas. To su oni u bijelim haljinama koji dođoše iz nevolje velike.