Jedan od najbolnijih i najdramatičnijih trenutaka u našem životu jest taj kada doživimo da nas najbliži izdaju, predaju sve ono najintimnije što smo smo s njima podijelili, nekim strancima za vrlo malo, možda za ugled, možda za poziciju, uglavnom jer misle da će imati od toga veću korist, jer interes im je vrjedniji od vjerne ljubavi.

Još bolnije je kada takvo što otkrijemo i kada šutke gledamo tu osobu kako se i dalje vrti oko nas, kako i dalje želi blagovati s nama od istog kruha. Njena prisutnost postaje sredstvo naše boli, frustracije, nekontroliranog izlijeva bijesa, zamišljenosti i odlaska u neku simuliranu situaciju u kojoj smišljamo kako da se toj osobi osvetimo.A Isus, za razliku od nas jasno iznosi svoju bol ali uočimo razliku u njegovom ponašanju: “Isus, sjedeći sa svojim učenicima za stolom, potresen u duhu posvjedoči: ‘Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!’ Nije uperio prst u izdajicu jer ga nije želio osramotiti pred svima, iako je to po ljudskom sudu zavrijedio. Isusa boli do te mjere da mu je duša potresena, ali to ne utječe na njegovu ljubav prema izdajici. Naprotiv Isus mu daje od svoga kruha i svoga vina. Koja ljubav! Isus će Judu prvoga pričestiti, njemu će prvome darovati svega sebe svoje tijelo i svoju krv: ‘Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi, Šimuna Iškariotskoga… On dakle uzme zalogaj i odmah iziđe. A bijaše noć.'”

Kada činiš dobro onima koji to ne zaslužuju, budi spreman na to da će se te osobe same od sebe udaljiti od tebe jer tvoja čista savjest smeta njihovoj nečistoj savjesti. Ti ostaješ u svijetlu oni bježe i skrivaju se u tami. Tada ćeš i ti s Isusom moći uskliknuti iako si do maloprije bio potresen: “Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu!” Bog se proslavlja u nama i mi se proslavljamo zajedno s Isusom kada na izdaju odgovorimo ljubavlju. Želimo li da naše lice sjaji, bude proslavljeno i radosno, ne smijemo prihvatiti ista pravila koja vrijede za izdajicu. To je teško, NARAVNO, ali to je jedini put da budemo uistinu čovjek po srcu Božjem.