Mladi franjevac kapucin, fra Mario Berišić na svojim se društvenim mrežama osvrnuo na vlastiti životni poziv i izazove poziva na posvećen život rekavši da ljudi imaju pogrešnu sliku o svećenicama, što dolazi od pogrešne slike o Bogu. Rekao je kako nije istina da Bog više voli svećenike od ostalih ljudi. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Posvetiti Bogu svoj život u današnjem svijetu punog egoizma, sebičnosti, mnogih blještavih prilika i obećanja je vrlo teško. Moraš imat vrlo dobar motiv koji te pokreće iznutra da napraviš takvu “ludost” u očima svijeta. Svjedočim iz osobnog iskustva, onaj koji se odluči na takvu “ludost” ili je našao onaj dragocjen biser zbog kojega riskira izgubiti sve (prijatelje, obitelj, kuću, karijeru, posao…) ili bježi od svijeta i sakriva se pod haljinama različitih redova kako bi dobio ovacije, čast, ugled i na taj način još više hranio svoj ego. Dakle Ili je to bio Isus ili si sam sebe pozvao zbog svojih interesa.

S druge strane posvećene osobe nisu anđeli! Nemamo mi krila i nismo mi u neprestanom gledanju Boga licem u lice, mi smo isto u svijetu, među ljudima, među prljavštinama ovoga svijeta, zamažemo se baš kao i svaki čovjek, ali ono što nas pokreće je želja da svijetu podarimo dio onog bisera zbog kojega smo mi sve riskirali.

“Vi ste ipak bliži Bogu!” Šipak smo bliži, ponekad mi se čini da smo toliko daleko od Njega pa mi kroz glavu prođe onaj stih: “O Bože, zar si pozvao mene???”

I ja sam se razočarao u neke posvećene osobe, ali shvatio sam da ni ja nisam anđeo, a onaj koji očekuje od drugih nešto više očito još nije svjestan svog manjka. Ljudi imaju krivu sliku o nama, a sve se to rađa zbog toga što imaju krivu sliku o Bogu koji voli i ljubi samo čistunce: “Vi ste ipak bliži Bogu!” Šipak smo bliži, ponekad mi se čini da smo toliko daleko od Njega pa mi kroz glavu prođe onaj stih: “O Bože, zar si pozvao mene???” Svetost je neprestano pokušavati, truditi se otvarati sve više i više svoje srce da bi Bog najprije napravio u njemu “ljubavni dar-mar” i postao stalni gost, a potom da bi po nama Bog druge mogao doticati i poticati da se i oni otvore na tu neizmjernu ljubav.

Lijepo je, ali to ne znači da nas je Bog oslobodio svih muka koje i vas snalaze.

Netko misli da je nama predivno, pa se često naslušam onih romantično idiličnih fraza: “Joj kako je vama sve lijepo i lako, vi nemate nikakvih problema, vi ste stalno s Isusom.” Samo se slatko nasmijem, dok mi se želudac lagano okreće.

Lijepo je, ali to ne znači da nas je Bog oslobodio svih muka koje i vas snalaze, pa odakle bi stjecali mudrost i dar savjetovanja, ako ne od iskustva križa, koji podrazumjeva bolest, pad, grijeh, samoću, svakakve misli, razočaranje, tugu a ponekad i očaj.

Da bi netko bio potpuno posvećen Bogu, nisu mu potrebni darovi ovoga ili onoga nego luda ovisnost o Božjoj ljubavi (…)

Biti Bogu posvećen znači životom svjedočiti da je Bog već sve pobijedio bez obzira što i dalje prolazimo kroz iskustvo poraza, vjerovati i prepustiti se onoj ljubavi od koje te više nitko nikada neće moći rastaviti ma koliko god puta ti se učinilo da je to samo laž i obmana. Da bi netko bio potpuno posvećen Bogu, nisu mu potrebni darovi ovoga ili onoga nego luda ovisnost o Božjoj ljubavi koja te jedina može učiniti sposobnim za ono što ti se čini nemogućim.

Umjesto da tražite svoje favorite među fratrima, časnama i među različitim redovima, neka se vaša molitva pretoći za sve nas bijedne i slabe, kako bi znali Isus uzvratiti ljubav a vama donosili kraljevstvo nebesko u vašu svakodnevnicu.