Njih trojica došla su se izdaleka pokloniti Isusu, Kralju, u štalici, bez blještavila reflektora i pratnje medijskih kuća, kralj Herod uplašio se za vlastitu krunu… Sljeme će ovih dana blistati blještavilom pretendenata na snježnu krunu, ali slava ovoga svijeta topi se kao lanjski snijeg. Sve zemaljsko tako brzo prolazi. Želio sam istaknuti kako mi ljudi ispraznostima često pridajemo veliki medijski prostor i pažnju dok smo, s druge strane, prema duhovnome i vječnome tako inertni i landravi.

Prolaze kraljevstva ovoga svijeta, i slava njihova, jedino Isusovom kraljevstvu neće biti kraja. Mnogima nije teško doći iz dalekih zemalja, ili se iz Zagreba uspeti na Sljeme, po kiši, snijegu i ledu, da vide “snježnu kraljicu”, a teško im je doći na nedjeljnu misu u crkvu koja je tek par stotina metara od kuće. To je bila i Herodova slabost. Mudraci su iz dalekih zemalja pohrlili pokloniti se Isusu a on, na čijem se teritoriju Isus rodio, nije se udostojao potražiti ga.

Ni sebe ne štedim vlastitog moraliziranja. Ni svećenici i pismoznanci, koji su bili dobro upućeni u svete knjige, i znali za mjesto rođenja Kralja, nisu ga pošli tražiti. I bez njega su dobro živjeli poučavajući Zakon. Tromost je obilježje ljudi svih vremena. Za zemaljske stvari, ispraznu slavu, stvari ovoga svijeta, često smo orniji, hitriji, nego za nebeske i vječne. Zato se Tri kralja s pravom nazivaju mudracima, njihova kruna nikada s glave pasti neće, dok je Herodu kruna pala, kraljevstvo se raspalo, a nebeskog se ionako odrekao.

Snijeg na Sljemenu će se otopiti, s njime iščeznuti i snježno kraljevstvo! A mi?! Razapeti između snježnoga i Božjega kraljevstva, ugledajmo se u primjer trojice mudraca koje Crkva danas slavi, poklonimo se Isusu, jer samo njegovo kraljevstvo nema kraja.

Svima neka je u duši lijep i sunčan dan u društvu mudraca!