Vrijeme došašća sa sobom nosi spoznaju da nam se građanska godina bliži kraju dok nova liturgijska godina započinje. Svaki početak i kraj sa sobom nose brojna pitanja: Nastavljam li jednako? Trebam li nešto promijeniti? Jesam li bolji nego prošle godine i u čemu? I tako dalje.

Mjesec prosinac također sa sobom nosi brojna pitanja, a opet uvijek i iznova samo jedan odgovor: Isusa. Kako bismo bolje razumjeli vrijeme došašća, trebamo znati kako se ono sastoji od dva dijela.

Prvi dio (od danas do 16. prosinca) u kojemu razmišljamo o Isusovom Drugom dolasku i drugi dio (od 16. prosinca do Badnjaka) u kojemu se intenzivno, kroz božićnu devetnicu, pripremamo za slavlje Isusova prvoga dolaska, tj. rođenja.

U životu svakoga čovjeka, odluke zauzimaju važno mjesto: životne odluke, rođendanske odluke, novogodišnje, zdravstvene itd… I advent je vrijeme odluka. Odlučujemo se lijepo i dobro pripremati za spomenuta Isusova dva dolaska.

Kratko bih svrnuo pozornost na važan ulomak današnjega prvoga čitanja: „Odvijeka se čulo nije, uho nije slušalo, oko nije vidjelo, da bi bog koji, osim tebe, takvo što učinio onima koji se uzdaju u njega. Pritječeš onomu što pravdu čini radosno, onima što se tebe spominju na putima tvojim.“ Kako je to utješno i snažno! Gospodin kao nijedan drugi; tako blizak, tako ponizan, tako snažan i moćan; vjeran, a opet tako pristupačan i svima darovan.

U školi evanđelista Marka, koji će nas učiti kroz ovo došašće, susrećemo se danas s pojmom bdjenja. Bdjenje sa sobom nosi neznanje, potiče na iščekivanje, unosi napetost, čak malo i tjeskobe, traži spremnost. U ranom kršćanstvu bdjenje je bilo znakom raspoznavanja kršćana.

Bdjenje nas poziva na usmjerenost prema Nebu, prema onostranome. Metafore spavanja i sna sa sobom nose neprisutnost, čovjeka bez inicijative, u letargiji… To je besplodnost koja vodi u besmisao. Došašće nas poziva, a posebno ova prva nedjelja, ne biti takvima, nego spremnima na akciju, na Božji poziv; na ono što nam on želi darovati, a ponajprije samoga sebe.

Možemo gubiti dragocjeno vrijeme adventa na kritiziranje i demoniziranje trivijalnoga, dok kritika gdje je potrebna izostane, a pravi demon se ne prokazuje jer to nije pogodno. Neće nama lampice, fritulice, sarma niti kućice ukrasti ni advent niti Božić. Advent i Božić kradu nedostatak molitve, ljubavi, opraštanja, suosjećanja, razumijevanja i ljudskosti.

Ključ životne sreće leži u tome da otkrijemo što je nepropadljivo blago: što je uistinu vrijedno – kako nas potiče evanđelje.

Poboljšanje odnosa s Bogom, zahvalnost na njegovim blagoslovima i na ljudima koje nam on šalje u život; stvaranje i optimizam, radost i mir, razumijevanje i opraštanje – to neka budu obilježja ovogodišnjega Adventa.

Onda će i lampice, i fritule, i kućice, i vino, i pjesma, i ples naći svoje mjesto. Kada se prvo ne zanemari i kada se stavi u središte, drugo neće smetati.