[OSMIŠLJENO IŠČEKIVANJE]

Prije negoli uopće počnem pisati, odmah vas želim obeshrabriti da odustanete od čitanja, drage sestre i braćo! Dobro ste čuli: ne ohrabriti, nego obeshrabriti. Zašto? Pred nas se, današnje druge nedjelje došašća, stavlja pitanje: što očekujem od života? Možda smo na njega već odgovorili, možda smo već toliko puta izbjegli odgovor, ali kako god – današnja nedjelja bi nam trebala dati, barem onaj skicirani. Ako osjećam da ništa ne očekujem, da sam svime zadovoljan i ni zbog kojeg razloga ne trebam pogledati u „rosu s nebesa“ – bilo bi najbolje zatvoriti oči, ne čitati ovo i zalutati u svojim mislima, ali riječ evanđelja onda za nas nije pisana, niti dopire do nas.

Ne znam jesmo li primijetili, ali današnje evanđelje je jedno od rijetkih gdje izravni protagonist nije Isus, nego netko drugi – najveći rođeni od žene – Ivan Krstitelj. On je pozvan pripraviti put Gospodinu, baš kao i svatko od nas. Biti priprava i biti pripravljen. Za to služi iščekivanje i tomu vode očekivanja.

Jako velik dio svoga života čekamo: čekamo tramvaj, zeleno na semaforu, u pošti, kod liječnika, 18. rođendan, dan vjenčanja, četrdesetak tjedana čekamo rođenje djeteta, čekamo red za ispovijed, Božić, Uskrs, poštara, mail…itd. Kako obratiti čekanje u smisleno očekivanje? Osmišljavanjem čekanja. Umjesto kukanja, možemo moliti. Umjesto žalbe, možemo prikazati trpljenje strpljenja za najpotrebitije. Umjesto vrijeđanja i galame, možemo se zagledati u sebe; introspekcijom napraviti inspekciju vlastitoga srca.

„Pustinja“ je danas ključan pojam. U pustinji se razvija takav stav. Pustinja je naizgled divlja i opasna, ali je i prostor tišine. U tom se prostoru tišine tek može vršiti razlučivanje glasova koji odjekuju u našem srcu: koji dolazi od kojega pošiljatelja. Ivan nije na trgu, nije u prometnoj ulici. On je danas u pustinji. I njemu dolaze, jer traže – i nalaze. Tko? Oni s početka: oni koji nisu „popili svu pamet svijeta“ i u poniznosti su pravi i istinski bogotražitelji i Bogopronalazači.

Zato prvo čitanje pred nas stavlja ispit savjesti ovoga došašća: Koje su neravnine u mojoj stepi? Što/tko me sprečava hoditi po ravnini? Gdje uvijek zapinjem? U čemu sam „dolje“ – što se treba uzvisiti? Koji su moji propusti? U čemu se sastoje moje gore i brjegovi od kojih ne vidim Gospodina? Osobe, stvari, odnosi, stavovi? Što je krivudavo kod mene? Gdje uvijek zalutam? Zašto skrenem s puta? Kada postajem hrapav, neugodan prema drugima? Kada me kritiziraju ili kada me hvale? Znam li zrelo reagirati? Jesam li ponekad otresit?

Iz ovih nekoliko pitanja uviđamo: puno je tu posla.

Puno bi trebalo biti očekivanja.

Mnoštvo koje se okuplja na rijeci Jordanu pripadalo je svim društvenim slojevima. Zajedničko im je bilo očekivanje i iščekivanje oslobođenja, nečega drukčijega, novoga: oproštenja grijeha po vodi. Voda je to koja pere i oslobađa, voda je to kojom se škropimo na ulasku i izlasku iz crkve prisjećajući se darova oprosta, milosrđa, radosti; vjere, nade i ljubavi koje smo primili na krštenju. Podsjetimo se na taj dar i budimo na nj zahvalni!