Sadašnjost je trenutak kojega treba osvijestiti. Preopterećenje prošlošću i budućnošću nepotrebno nas razdvaja od autentičnoga i cjelovitoga življenja ovoga “danas”. Čovjek koji gubi sadašnjost, nikada zapravo ne živi punim plućima jer uvijek živi “negdje drugdje”: ili panično razmišlja o budućnosti ili ga guši breme prošlosti. Jasno je da treba biti svjestan onoga što je bilo kako bismo iz toga izvukli pouku života. Jasno je i da ono što dolazi treba planirati kako bismo bili spremni za izazove koji dolaze. No stalno živjeti izmješteni iz sadašnjega? Nema smisla. Prođe život, prođe vrijeme i ne vrati se više nikad; ovaj dan, ovaj čas.

Lijepo je to u svom Dnevniku sročila sveta sestra Faustina Kowalska:

“Pogled u budućnost ispunja me strahom. Ipak, zašto trebam uranjati u budućnost? Meni je dragocjen samo sadašnji trenutak, jer budućnost će jedva svratiti u moje srce. Vrijeme koje proteče nije u mojoj moći, da bi mijenjalo, popravljalo, dodavalo. To ne ostvariše ni mudraci niti proroci. Bogu neka pripada što je prošlost u se progutala. O času, posve mi pripadaš, tebe želim iskoristiti sa svojom moći, iako sam malena i slaba, darivaš mi milost svoje svemoći. U pouzdanju u tvoje milosrđe, idem životom kao malo dijete. I svakodnevno ti poklanjam za žrtvu svoje srce, rasplamsalo u ljubavi za širenje tvoje slave.”