"Bogojavljenje ili svetkovina "Sveta Tri Kralja", slavi se 6. siječnja i nije najvažnije u ovome danu to što "skidamo bor". "Skidanje bora" - kako se površno naziva završetak Božićnoga vremena događa se, ovisno o krajevnim običajima, na nedjelju Krštenja Gospodinova (prva nedjelja nakon Bogojavljenja). U središtu današnje svetkovine nešto je posve drugo", piše fra Ivan Marija Lotar na svojem Facebook profilu.
“Bogojavljenje ili svetkovina “Sveta Tri Kralja”, slavi se 6. siječnja i nije najvažnije u ovome danu to što “skidamo bor”. “Skidanje bora” – kako se površno naziva završetak Božićnoga vremena događa se, ovisno o krajevnim običajima, na nedjelju Krštenja Gospodinova (prva nedjelja nakon Bogojavljenja).
U središtu današnje svetkovine nešto je posve drugo.
U središtu je objava Boga svima!
U središtu je činjenica da je, ne samo Izabrani narod, nego su svi narodi svijeta, svaki čovjek je – dobrodošao u zajedništvo s Bogom!
Gašpar, Melkior i Baltazar – tri “kralja”, ustvari tri čarobnjaka, maga – čija imena nosimo na naljepnicama kod blagoslova obitelji (jedno od tumačenja), prestaju biti ono što su bili. Postaju Božji u susretu s Novorođenčetom Isusom.
Oni poznaju proroštva, daju se na dalek put, slijede zvijezdu repaticu, nalaze Isusa, nose mu darove, klanjaju se Kralju Kraljevâ, Vladaru Vladarâ.
Zlato – jer u Isusu prepoznaju kralja!
Tamjan – jer u Isusu prepoznaju Boga!
Smirnu – Isus će biti pomazan tim uljem za svoj ukop, nakon muke i smrti te treći dan uskrsnuti – jer u Isusu prepoznaju Otkupitelja i Spasitelja!
Bog se na današnji dan – javio i objavio cijelome svijetu – i zato se ova svetkovina tako zove!
Bog silazi među nas da nas ozdravi, obnovi, očisti i privine svome srcu. Bog bez presedana.
Neki dan me netko pitao da mu opišem kako ja Isusa doživljavam. Eto ovako. Kao onoga koji svakoga čovjeka gleda jednako, bez obzira na status, položaj ili bilo što treće; koji se do krvi bori za mene; koji mom životu daje smisao; koji ima snagu i moć preobraziti svaki besmisao u savršeni smisao, tugu u radost, bol u žrtvu koja nekamo vodi; komu se jedva čekam pokloniti do zemlje i zahvaliti mu na daru svake sekunde svoga života, ma kako zahtjevnoga i ponekad teškoga; kojemu dugujem sve!
I zahvaliti mu na svakoj “zvijezdi repatici” kojom me doveo k sebi – čovjeku, pjesmi, Riječi, sakramentima, Crkvi…!
Zato smo i mi, koji živimo sa Spasiteljem u srcu, dužni drugima Boga najaviti i objaviti – skromnim riječima Duha koje i planine premještaju te svakodnevnim malenim djelima ljubavi!”