Imati neprijatelje krajnje je prirodna stvar. Svijet bi bio ljepši i život lakši bez njih, ali tu su. Važno je razumjeti što činiti s njima, jer bez njih ne ide. Jedino blago naivna i neodrasla osoba može smatrati kako nema neprijatelje. Svi ih imamo. Kako to znamo? Pa Isus nas na to upozorava, iako neki još uvijek uporno izbjegavaju tu istinu misleći kako mogu sa svima biti dobri. Plemenita, ali ipak vrlo naivna pomisao. Kad shvatimo da je u redu imati ih, lakše se živi.

Isus Krist je (bio) savršen u svemu, pa je imao neistomišljenike i neprijatelje koji su ga, na kraju krajeva, ubili.

Neprijatelji se dijele na tri skupine:

1. Neprijatelji bez pokrića: to su oni ljudi koji mrze zrak koji dišemo, tlo po kojem hodamo. Štogod činili i kakogod to činili – ne valja. Nismo ih nikada ničime uvrijedili, ali oni nas “ne mogu smisliti”.

2. Neprijatelji nesporazuma: to su oni ljudi koje smo uistinu nenamjerno povrijedili. Učinili smo nešto iz najbolje namjere (ali zaista), ali možda na krivi način ili u krivo vrijeme – zbog uistinu nehotično krive procjene – i stekli neprijatelja.

3. Ljuti neprijatelji: to su oni koje smo potpuno svjesno i namjerno povrijedili; ciljano i sustavno.

Pogađate: najmanje imamo ovih posljednjih, a najviše iz druge skupine. Prvu i drugu skupinu imaju svi ljudi, a treću poneki.

Kako se ponašati?

Istinski moliti za neprijatelje i, ovisi o vrsti, truditi se popraviti odnose – ako ide.

Osim molitve za neprijatelje, treba moliti i za sebe: da nam Gospodin da snage da živimo s činjenicom da ih imamo. To nije idealno, ali je prirodno – i OK.