[LJUDSKA ZLOĆA]

Nikada mi neće biti jasno zašto su ljudi zli, pokvareni… Pri tome ne mislim na neke nestašluke i “sitne” pakosti i podvale. Mislim na duboko ukorijenjenu zločestoću u čovjeku. Nisam naivan, znam odakle zlo, ali i dalje mi nije jasno kako se čovjeku dâ gubiti vrijeme na zlo? OK. Ranjeni smo, nisu nas naučili, život nas nije mazio, ljudi su nas razočarali – sve je to točno. Ništa od toga nije isprika za zloću. Ništa. Život je previše lijep i previše kratak za zloću. Mi dajemo značaj stvarima, pojavama i ljudima. Ja određujem kako ću se nositi sa svijetom. Bog nam je dao tu vlast. Radeći na sebi, pobjeđujemo tuđi nerad na njima samima.

Postoje zli ljudi. Nažalost. Ljudi koji se nikada nisu pomakli od tragedija koje su ih pogodile. Ostali zauvijek zatočenici svoje prošlosti i tuđeg hira. Oni ne shvaćaju nit’ razumiju da vrijeme nikoga ne čeka. Oni čekaju neku svoju “pravdu”, jer “njih nitko ne voli” i “život nije fer”. A prema Isusu Kristu je bio fer? Prema Mariji i Josipu? Prema tolikim svecima?! Ne bih rekao. Postoje zli ljudi. Nažalost. Oni koji mrze nas i zrak koji dišemo. Ništa im nismo trebali (ne)učiniti – dovoljno je naše postojanje. I čiji je to problem? Naš? Ne bih rekao. Što tko sije, to će i žeti – kaže Sveto Pismo.

Ja odabirem oprost, iako je često lakše zamjerati. Odabirem mir, iako je lakše voditi rat. Odabirem biti većim čovjekom i pobijediti tuđu skučenost, stereotipe i uskogrudnost. Ne dâ mi se ni najmanje baviti tuđim smećem.

Život je poput ovoga cvijeća na fotki: vrijedan divljenja, prelijep i ograničena trajanja da bismo se zamarali tuđim zlom, smradom tuđe kiseline u govoru i mišljenju.

I ti danas odaberi dobro. Na tebi je.