Svidjeti se nekomu, vjerojatno je jedna od najstarijih ljudskih potreba. Nevažno zašto, ali je tako. Neki se prave posve neovisnima, navodno im je posve svejedno što će netko misliti ili reći, ali to zapravo nije istina. Oni si tako govore, kako ih netko i nitko ne bi ponovno razočarao.

Ne ulazeći u područje psihologije, želio bih podcrtati samo jedno.

Nije nevažno komu se pokušavamo i želimo svidjeti.

Jedino se Bogu trebamo svidjeti, a o ostalima ne razmišljati previše?

Ne znam baš.

Je li istinski moguće doći u to stanje?

Ne dok smo na Zemlji.

Trebamo potvrdu. Potvrdu da smo na dobrom putu. Da smo dobri. Da vrijedimo.

Potvrdu roditelja, prijatelja, supružnika, duhovnika…

Pa kad već trebamo potvrdu, pobrinimo se da tražimo pravu.

Nema ništa gore nego da “ganjamo papire” cijeli dan, dođemo u neku instituciju, čekamo red pola dana i kažu nam kako nam nedostaje jedan papir.

Tako je i s ljudima.

O tomu koga “ganjaš”, loviš – ovisi tko si i što si.

Zadivljujuće je grozno kada se cijeli život trudimo svidjeti krivim ljudima ili, još gore, svim ljudima.

To je nemoguće.

Nije li nam, uz Gospodina, dovoljan naš “mali krug velikih ljudi”?

Apsolutno jest.

Dobro biraj s kime provodiš to malo slobodnog vremena kojega imaš.

To nije nevažno.