Nedužan čovjek koji pati zna istinu o svom krvniku, krvnik je ne zna. Možda nitko u prošlom stoljeću nije tako oštroumno probio kroz slojevitost, zamršenost i iracionalnost zla kao Simone Weil, piše fra Ante Vučković u kolumni za portal Svjetlo riječi.

Za razliku od dobra, zlo ne poznaje onaj koji ga čini, nego onaj koji ga podnosi. Dobro se spoznaje samo čineći ga. Ne govorom, promatranjem ili razmišljanjem o dobru. Samo čineći dobro spoznajemo dobro. Zlo, naprotiv, spoznaje samo onaj tko ga podnosi. Osim u dva druga, iznimna slučaja. Zlo možemo spoznati samo tako da sebi zabranimo činiti zlo, ili, ako ga učinimo, tako da se pokajemo. Primjerice, kada u meni proključa osvetoljubivost ili želja da uzvratim na povredu, nasilje ili poniženje, a umjesto uzvraćanja zlom skupim snage i to sebi zabranim. Ne osvetim se. Ne uzvratim istom mjerom.

Tko poznaje samo jednu vrstu snage, samo volju za moć, ne poznaje ni zlo ni silu koja joj se može oduprijeti

Tek zabranjujući sebi odgovor zlom, osjećam koliko je jako zlo koje je htjelo iz mene. Upoznajem ga zabranjujući mu da se pojavi. Ne poznajem ga ako ga činim. Učinim li ga ili uzvratim li istom mjerom, neću ga spoznati. Ne dopustim li mu da zaživi, upoznajem njegovu snagu. Ono što se na križu moglo učiniti samo pasivnim i beživotnim podnošenjem nasilja, poniženja i nepravde bilo je moguće samo snagom koja nije dopustila odgovor zlom na zlo. Nietzsche je u Raspetome vidio nedostatak životne snage. Bio je slijep za silu koja se oduprla zlu. Tko poznaje samo jednu vrstu snage, samo volju za moć, ne poznaje ni zlo ni silu koja joj se može oduprijeti.

Kajanje mu daje snagu da prihvati i podnese posljedice zla koje je sam učinio. Činio ga je ne znajući što čini

Drugi način spoznaje zla je kajanje. Otkriće, nakon počinjenoga zla, što sam učinio. Spoznaja se događa u trenutku kajanja. Zapravo, kajanje je spoznaja. Spoznajem kajući se. Što više spoznajem dublje se kajem. Što je kajanje dublje jasnije vidim svoje zlo i njegove posljedice. Kajanje nije nadasve stvar emocija. Kajanje je spoznaja. Emotivna spoznaja. Pokajnik je osjeća kao udarac koji mu se vraća zbog zla koje je počinio. Kajanje mu daje snagu da prihvati i podnese posljedice zla koje je sam učinio. Činio ga je ne znajući što čini. Kada ga je spoznao, vratilo mu se kroz kajanje kao muka i nemoć nad učinjenim, ali nadasve kao spoznaja zla. Zlo se ne spoznaje gledajući u njega, nego otkrivajući dobro koje je zlom uništeno. Zato se kajanje doživljava kao otkriće, objava dobra.

Spoznaja zla kajanjem događa se nakon njega. Zlo spoznajemo ili prije ili nakon zla

Spoznaja se zla opiranjem zlu događa prije nego učinim zlo, na pragu, neposredno prije čina. Spoznaja zla kajanjem događa se nakon njega. Zlo spoznajemo ili prije ili nakon zla. Trenutak zločinjenja je izvan svjetla spoznaje. Zlo bježi od svjetla. Zato ga ne pozna onaj koji ga čini. On ga opravdava. Zamagljuje dobrim razlozima. Smatra ga svojom dužnošću, obvezom, pravom. Smatra ga čak dobrom. Misli da je u istini.

Nedužni patnik zna istinu zla kojim je pogođen. No, to ne znači da poznaje i krvnikovo neznanje onoga što čini. Zna da mu zlo dolazi od njegova krvnika. Lakše mu je povjerovati kako i krvnik poznaje zlo koje mu nanosi. Nije mu jednostavno odvojiti krvnika od njegova zla. Još mu je teže vidjeti krvnikovo neznanje. To mu se čini kao opravdanje. A opravdanje kao laž. Ni onima koji su izvan vrtloga zla nije vidljivo gdje se nalazi zlo, odakle dolazi i gdje mu je izvor.

Podnošenje je jedino mjesto spoznaje zla u trenutku kada se ono događa

Zlo nije vidljivo u krvniku. Uvijek je moguće osumnjičiti nedužnoga i naći opravdanje krvniku. Mnoštvo je maski iza kojih se zlo skriva. Mnoštvo je njegovih igara prerušavanja. Nedužan poznaje zlo samo kao patnju. Upoznaje ga podnoseći ga. Podnošenje je jedino mjesto spoznaje zla u trenutku kada se ono događa. Zato o zlu primjereno mogu govoriti samo nedužni patnici i pokajnici. Oni koji su zlo upoznali zabranjujući sebi da ga čine radije govore o dobru.

Otac ne uzvraća ni zlom ni prokletstvom. Zlo Oca ne može pogoditi. Zato se vraća natrag

Ljudske uvrede ne pogađaju Oca na nebesima. Naprotiv, vraćaju se na uvreditelja u obliku prokletstva. Otac ne uzvraća ni zlom ni prokletstvom. Zlo Oca ne može pogoditi. Zato se vraća natrag. Pritom dobije ubrzanje i težinu. I pretvori se u prokletstvo. Bog na nebesima ne može uništiti zlo. To može samo Bog na zemlji. Postao je žrtvom, podnio zlo i ono s njega nije pogodilo nikoga drugoga. Sprženo je na križu. Simone Weil nije bila krštena, ali za sebe kaže da je uvijek bila kršćanskoga nadahnuća. Bio joj je dovoljan križ da u Raspetome prepozna Boga. Nije imala potrebu za uskrsnućem. Tko probije pogledom dalje od nasilja i boli ugleda patnju i zlo u drugome svjetlu. Osim sućuti za ljude pogođene bijedom i patnjom dobije i ulaz u kraljevstvo dobrote, istine i svjetla. U njemu spadaju maske i zlo se pokaže u svoj svojoj bijedi.